Jučer nakon posla, otišla sam do bake i tamo susrela bakinu prijateljicu, staricu kao i moja baka. Jedna drugoj žalile su se na svoje bolne kosti i probleme starosti koji ih muče, a ja sam ih s vrata pozdravila uz osmijeh od uha do uha i rekla: „Curke, pa ‘di ste!?“. To ih je nasmijalo ali bakina je prijateljica odmah počela nabrajati što ju sve boli i da ne zna koliko će još dugo tako moći.
Prekinula sam kukanje i rekla da meni super izgleda, kao manekenka i ne vidim razlog za kukanje. Opet su se nasmijale pa sam iskoristila priliku i pohvalila njihov lijep osmjeh i bijele zube. Naravno da je prijateljica moje bake odmah rekla da to nisu njezini zubi i da odavno nema svojih zubi ali nisam se dala smesti i komentirala sam da nisam znala jer meni djeluju jako prirodno i ima lijep osmijeh.
Mogla sam bakice slušati u njihovom kukanju i pridružiti im se kukanjem ali odlučila sam se našaliti i nasmijati ih. To je zapravo najbolje što sam u tom trenutku mogla jer ozdraviti ih ne mogu i vratiti im mladost bez boli i bolesti. Bila sam im podrška, uz osmijeh :o)
Sjetila sam se nakon toga jednog prijatelja s kojim sam danas razgovarala. Rekao mi je vijesti koje mi se nikako nisu svidjele, a nisu se ni njemu svidjele. Međutim, napravila sam krivo i umjesto da ga podržim, prigovarala sam i počela kukati. Nisam mu baš bila od pomoći, odmah sam osudila svaki detalj te informacije koja mi se nije svidjela i spremno sam zaključila da to nije dobro. Ja koja sam poznata po tome da u svemu nalazim neku ljepotu, uspjela sam se razočarati i to nikako nije bila podrška osobi s druge strane.
To je ono što mi često radimo, kada naša očekivanja dožive razočaranje – osudimo i budemo nezadovoljni, a umjesto da se se otvorimo promjeni i prihvatimo izazov. Svaki dan doživljavamo razne situacije i često smo rastrgani među mnoštvom raznih (ne)prilika. Međutim, umjesto da unaprijed nešto osudimo, možemo poslušati prihvatiti neku novu situaciju i dati šansu da nešto oživi i bude dobro.
Činjenica je da sve nikada nećemo moći razumjeti ali možemo se prepustiti s povjerenjem da će biti dobro. Život je ionako avantura koju ne možemo objasniti niti u potpunosti razumjeti, a posebno ako isključivo mislimo glavom. Ponekad je najbolje ne pokušavati shvatiti neke situacije već jednostavno živjeti. Zato često griješimo što one situacije koje ne razumijemo – osudimo.
Razne životne promjene koje nam često nisu jasne zašto se događaju, zapravo su odlične jer unose život u našu svakodnevicu i ako nam je teško – to je prilika da izvučemo najbolje od sebe. Jako puno naših želja nisu ništa drugo nego strahovi. Tako sam i ja dopustila da zbog straha od nove situacije spremno zaključim kako to nije dobro i našla mnoštvo razloga zašto nova situacija nikako nije dobra.
Lijenost je ta koja nas tjera da se služimo poznatim, a odgovornost nas potiče da istražujemo i učimo i hrabro idemo naprijed. Nazvat ću prijatelja i reći mu da sam pogriješila i neka mi oprosti što mu nisam bila podrška. Razmislila sam i sigurna sam da će promjena biti izvrsna prilika za njega da se ostvari u punini jer zadržavanje na istom mjestu samo bi ga uspavalo i ograničilo njegov potencijal da čini ono više za što je stvoren. Ne treba se plašiti izazova već s povjerenjem u Nebo dati sve od sebe i prepustiti Nebu da preuzme inicijativu kad sami zapnemo.
Činjenica je da ne možemo znati kako će nešto završiti ali Nebo iznad nas veće je od svih naših strahova i nesigurnosti. Ponekad upravo one najčudnije stvari za koje nam nikako nije jasno zašto se događaju baš u tom nekom, po našem mišljenju blesavom trenutku, dio su Nebeskog plana i budemo li dovoljno strpljivi – to čudno postat će čudesno!
Vlatka Burić
