Danas nakon 18 godina rada u predškolskom odgoju, prvoj stepenici izgradnje slike budućeg društva, koje će nastaviti put nakon mene, nas koji aktivno sudjelujemo u radu sa djecom, ali ne samo da djecom već i roditeljima.
Postoji izreka “Odgajajući djecu odgajate čovječanstvo, odgajajući roditelja odgajate narod”. Tom činjenicom sam potaknuta na ovo pisanje, kao osvrt na situacije koje primjećujem, koja nas okružuje, nas koji smo se prvenstveno dušom i srcem odlučili za ovo zvanje, za ovaj posao koji ne donosi dobrobit samo meni kao pojedincu i mojoj obitelji, već i široj društvenoj zajednici, velikom broju djece koji su kao pojedinci i jedinstvene individue došle na ovaj svijet kao i ja sa svojom misijom, te velikom broju roditelja i njihovih obitelji. Radeći puni radni vijek to je zavidan broj djece, koje izvedete na put, da se samostalno, razvojno, spoznajno, ali prvenstveno što kvalitetnije emotivno otisnu prema novom putu ispred sebe , a to je polazak u školu.
Puno puta u zadnjih godina napuštam radno mjesto po završetku rada tužnog lica. Iako unutar mene duša ipak ispunjena jer je nadjačala viđeno oko sebe, da je radni dan protekao pozitivno, da je učinjeno bar jedno dobro djelo, koje povlači nadu za sobom da već sutra će za sobom povući sljedeće novo djelo koje će stvoriti nepobitne činjenice i argumente o mojem trudu, ali i spoznaju koje donosi zadovoljstvo u čovjeku, da učenje nikad ne završava, te da je život, cjeloživotno učenje i davanje.
Sama spoznaja da se je uspio sačuvati bar jedan dječji osmjeh u danu, djeteta koje radi okrutne stvarnosti ili teške životne situacije radi stanja u državi i pogled na roditelje koji “ginu” za egzistenciju i dalje se smije, velika je sreća za mene kao čovjeka. Zašto kažem čovjeka? Iz činjenice da je najveći uspjeh svake osobe koji može postići u životu je postati i ostati čovjek među ljudima. U potpunosti svjesna činjenice da takve osobe prolaze trnovit put svojeg življenja u borbi sa “vukovima” oko sebe u svijetu u u kojem u većini vlada “zakon čopora” gdje promatram kako ljudi gube svoju bit, svoju ljepotu jedinstvenosti, svoju osobnost sa kojom su došli na ovaj svijet i postaju samo jedna od kopija drugih u svrhu da bi bili prihvaćeni.
Ali da se vratim na početak i rad sa djecom. Zvanje koje u sebi nosi puno detalja drugih zvanja i uloga, kada moraš biti i odgojiteljica i psiholog i pedagog i med.sestra i rehabilitator i majka i otac i brat i sestra nekom djetetu da bi zadovoljila dječju potrebu, zaštitila njegova prava pa i u konačnici i najveće bogatstvo ŽIVOT, a u svemu tome uspjela sačuvati nevinu toplinu u tom djetetu, nježnost, neiskvarenost bez kalkuliranja te bezuvjetnu ljubav koju sva djeca nose u sebi….. Nije nimalo lak posao. Zašto sam spomenula da u zadnje vrijeme ponekad tužnog lica završim posao, ne zato što nešto neispravno sam učinila već zato što oko sebe promatram ljude koji me okružuju, kako u sebi gube ljudskost, humanost plemenitost, ili se pitam: Jesu li to ikad u sebi posjedovali?! Gdje ne primjećujem “ljubav za bližnjeg svoga” kako piše u Bibliji, razmišljajući znaju li uopće što to znači, da bližnji naš nije samo majka, otac, brat, sestra, već sve osobe koje nas okružuju s kojima radimo, koje susrećemo tijekom dana.
U tijeku prakse i iskustva u radu sa ljudima, a pogotovo u današnja vremena veći si dopusti da se njihov rad pretvori u robotizam bez emocija u radu samo da bi se zadovoljila neka pisana forma, odradilo 8 sati, radna obveza i pobjeglo glavom bez obzira kući.
Većina prolaznika kroz taj sustav (npr.u predškolskom odgoju) ili povremenih koji dođu u obilazak pa i inspekciju ne vide u tom blic posjetu pravu istinsku bit nečega što vide, ne znajući koliko je energije u to utrošeno, koliko je pritiska i straha se podnijelo, od strane nadređenih da bi se to nešto ostvarilo. A većina tih u prolazu, pa ni sami nadređeni ne upitaju se “A koliko je emocija i duše u taj rad dato?!” To me žalosti. Što uviđam sve manje žara, topline i fizičkog kontakta sa djetetom tj. zagrljaj od strane zaposlenih, koji sve manje cijene taj direktni prijenos ljudskosti, plemenitosti u tom zvanju prema djetetu kojem u očima vidim da samo vapi za toplinom tijela u zagrljaju, na koju je navikao od rođenja i prvog kontakta sa majkom. I onda pristupim kolegici, osmjehnem se i zagrlim ju s porukom: “Uz tebe sam, prihvaćam te takvu u ovom trenutku, ali i osjetim da ti je potreban osjećaj da si nekome važna. I da ti je potrebna podrška od par sekundi ovog zagrljaja. Upravo i to sve treba ovom djetetu pored tebe! Ostavi papire, zagrli ga!”
Nažalost što ovo moram reći, ali je tako, koliko god ta istina zvučala možda okrutno, ali sve više uviđam emotivno praznih osoba u ovom području djelovanja. U kojem su samo onaj neki manji postotak dobili privilegiju i dar dobiti npr veselu, toplu, pozitivnu i nasmješenu odgoiteljicu. Upitam se gdje je nestao osmijeh, sjaj u očima osoba koje bi trebale širiti pozitivnost, biti pokretači motivacije za bolje sutra, biti glavni pokretači “svjetlosti” koju bi trebale prenositi na ove najmanje, najmlađe, ali vrlo bitne za budućnost jednog naroda, zemlje pa i čovječanstva. I onda dolazim do kristalno jasnog zaključka, da osobe ne rade na sebi, na svojem izgrađivanju, oplemenjivanju, svojoj osobnoj motivaciji i snazi, a kad se uz to pojavi i negativistički stav i pristup nadređenih započinje “domino efekt” i zaposlenica po zaposlenica u strahu od gubitka posla gube svoju ljepotu dobrote u jedinstvenosti, svoje vrijednosti i kvalitete pa u konačnici i osmijeh u svojem radu i djelovanju, radi okruženja oko sebe, ali spomenula strah, a poznata je činjenica “Gdje prestaje znanje, započinje strah”, a na tom znanju da ga posjeduju i steknu, ne rade. Sa svim tim, ne gube samo te osobe već i djeca s kojom rade, gube jer su zakinuta za glavnu životnu činjenicu iz koje smo svi mi nastali pa i došli na ovaj svijet .. Zakinuti su za ljubav.
Jer u svemu se ona očituje i koliko je ima, od međuljudskih odnosa do poslovnog djelovanja, rada . Koliko je nje, toliko je i uspjeha. Uz upornost, trud i vjeru u ono što se čini.
Zato dragi čitatelju/ice došli smo na ovaj svijet da budemo jedni drugima IZVORI nade, podrške, utjehe ljubavi i motivacije za bolji dan, kvalitetnije življenje i bolje sutra.
Ivona Šimunović
