Već godinama svako jutro prije posla pijem kavu u lokalnom kafiću u Sigetu, blizu svog ureda. Društvo je naravno uvijek isto, pogodili ste – muško. Zašto muško? Pa zato što njih mogu prožvakati prije prve kave, a da ih ne uvrijedim svojim „nadrk“ stanjem, koje oni ne bi primijetili ni da im skačem po nosu.
Jer budimo realni, dok smo mi sjeli na tu kavu, ja sam već budna barem 2 sata, objesila sam veš, napravila doručak ukućanima, posvađala se s vagom izdajicom, skupila hrabrosti pogledati se u ogledalo prije nego sam počešljala kosu koja je preduga i nije joj mjesto u repu, nabrzaka obavila kupovinu na tržnici cjenjkajući se s mesarom koji ne voli žene sa stavom i možda, ali samo možda, nagradila samu sebe buketićem ubranog poljskog cvijeća od bakice koja ga prodaje da bi preživjela.
I sve to sam obavila, preživjela već puno emocija, aktivirala sva osjetila i dio radara dok su moji „cofy kolege“ izvukli svoje guzičice iz toplog kreveta, okupirali kupaonu sjedeći na školjci i buljeći u mobitele, možda prošetali pesa i došli na posao s novinama pod pazuhom. Kužite razliku?
E sad, da sam odlučila popiti kavu s jednom ovakvom kao ja, to ne bi bilo ugodno iskustvo jer bi obje bile aktivne i spremne za raspravu. A rasprava prije posla mi stvarno ne treba jer ju za vrijeme radnog vremena i suviše koristim.
Božanstvena brineta
Dakle, ljetno doba, pola 8, terasa s pogledom na nogostup kojim prolaze ljudi jureći na posao. Nas četvero sjedimo zavaljeni u fotelje i gledamo ljude u prolazu. U jednom trenutku primjećujem da u našem smjeru, ali dečkima iza leđa, prilazi božanstvena brineta, duge kose, elegantnog hoda, decentno, ali sexy obučena, pogleda skrivenog ispod velikih modernih naočala. Sve na njoj govori da je zadovoljna, sretna i potpuno svjesna svog izgleda.
– Dečki, duboko udahnite i za 5 sekundi pogled lagano u lijevo, bez naglih pokreta. Bit ćete mi zahvalni. – rekla sam ispod glasa da me ne čuju baš svi na terasi.
Naravno da su sva trojica skočili kao da ih je neko koprivom ošinuo, ali srećom božanstvena brineta ih nije primijetila, jer joj je taman telefon zazvonio i odvratio pažnju od navijačke ekipe s terase.
– Kako je dobro imati frendicu kao ti! – zahvalno je izjavio jedan od trojice, lajkajući moje djelo.
– Vi bi isto napravili za mene da mi se iza leđa pojavi neki Apolon. – konstatirala sam kao da se to podrazumijeva.
Sva trojica su me pogledala kao da ne znaju o čemu pričam. Napokon se jedan odvažio i upitao:
– Kakav to lik treba biti da bi se ti okrenula za njim?
– Paaaaa, ovaj….hmm…, pojma nemam. – odgovorila sam zbunjeno.
I stvarno, nisam imala pojma. Znala sam kakav ne smije biti, ali nisam znala kakav mora biti. Čak sam napravila anketu na društvenim mrežama, ne bi li saznala što druge žene traže u muškarcima i dobila sam uglavnom iste odgovore koji se svode na to, da muškarac mora imati „ono nešto“.
„Ono nešto“
To „nešto“ nije moguće definirati niti prstom u to uprijeti, ali mislim da bi približni opis mogao biti: uredan, samouvjeren, neovisan, tih, snažan, vrijedan i s dobrim gluteusima. No dobro, ovo zadnje je moja opaska, ali nije isključena.
Zar je stvarno došlo vrijeme da mi žene ne znamo što želimo od muškaraca?
Zar stvarno na Wikipediji ne postoji definicija pojma „ono nešto“?
Tko nam je obrisao tu tablicu normativa i jesmo li ju opće ikada i imale, ili smo birale muškarce po srcu?
Kod muških je to jasno kao dan i oni to s ponosom govore.
Njihovi kriteriji su: dobre noge (nekom su duge, nekom mišićave…), gluteusi, prsa (ha, koja finoća u izražaju) i osmjeh (sama se sebi čudim koliko se suzdržavam, ali tek je prva kolumna i ne smijem vas potjerati).
I sad ako stanemo i pogledamo na naš i njihov pogled na život, nije ni čudno da u ovom dijelu svog postojanja oni bolje prolaze, jer pobogu, oni ZNAJU što žele vidjeti. Oni znaju definirati i pokazati privlačnu ženu. To znamo čak i mi, jer se nama svaka dlaka na leđima digne kad ju vidimo, budući da predstavlja ono što u svojim očima nismo, a željele bi biti. No, to je tema za neku drugu kolumnu, budući da se opasno bližim brojci od 1000 riječi koje smijem koristiti, a nisam još sve rekla.
Opet s druge strane, kad bi tim puteljkom kojim gledamo ljude koji prolaze zalutao neki lik za kojim bi se ja okrenula, možda bi i ja znala uprijeti prstom i reći, e TO JE TO!
Jesam li ja u pomanjkanju dobrih gluteusa i „onoga nečega“ prestala gledati muškarce ili jednostavno sjedim na krivoj terasi, to će vrijeme pokazati. Ali, da Zagrebom hodaju lijepe žene, to je činjenica i protiv toga niti mogu, niti želim. Ipak, od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke.
Foto: StockSnap, Pixabay
