Razmišljam je li u moje vrijeme odrastanje bilo jednostavnije, i nama i našim roditeljima.
Odgoj djece prije bio je drugačiji nego danas. Nekako je bilo više reda. Mama i tata su bili autoriteti, određivali pravila koja se nisu smjela kršiti. Ako sam na pitanje „smijem li….“ dobila odgovor „Ne“, na moje pitanje „A zašto?“ dobivala sam odgovor koji me i danas frustrira „Zato što tako ja kažem“. To nikad nisam rekla svom djetetu, a možda sam nekad trebala.
Pa ne možeš mi to raditi. Na moje „Zašto?“ lijepo te molim argumentirani odgovor. Želim znati zbog čega ne mogu prespavati kod frendice. Odgovor „Jer ja tako kažem“ nije odgovor. To je samo prezentacija autoriteta. Nikad nisam bila zadovoljna tim odgovorom. Uvijek sam tvrdoglavo pitala „A zaštooooooooo?“
Rekli su da mi je najgore bilo kad sam morala stajati u kutu. Stojim tamo i gledam u zid. Nema ništa zanimljivo tamo. Dosada neviđena. Svako malo okrećem se prema starcima s pitanjem „Jel moram još dugoooooo?“. Jesu li vas tjerali u kut?
Kako smo mi odrastali i kako odgajamo svoju djecu danas razlikuje se kao dan i noć
Odgoj djece nije nimalo jednostavan, učimo putem. Znam obitelji koje imaju više djece, odgajaju ih na potpuno isti način, ali jedno dijete je mali buntovnik, a drugo potpuna suprotnost. Puno toga ima i u karakteru djeteta. Zbog toga kad netko kaže „Tako su ga naučili doma“ ili „To je do kućnog odgoja“ po meni ne drži vodu, puno je kompleksnije. Mi roditelji nismo psiholozi, nismo profesionalni odgajatelji, odgajamo djecu kako najbolje znamo i umijemo.
Kad imaš red, onda znaš kako se trebaš ponašati. Malo isprobavaš granice, ali držiš se reda, nemaš puno izbora. Imam dojam da današnja djeca imaju previše mogućnosti, previše izbora. Odgajamo ih uz prijateljsko razumijevanje, uz „demokratski“ pristup, pitamo ih što žele, „dajemo im prostora“ i mogućnosti odlučivanja. To je odgoj djece danas.
Prije je bilo: u subotu idemo u goste kod (dosadnih) rođaka. I išli smo, bez pogovora. Išli smo svuda s roditeljima, nekad nam je bilo zanimljivo slušati što pričaju, a nekad se dosađivali.
Jednom smo tako bili kod nekih rođaka, stariji ljudi, nisu imali djece ni unuka. Sjedila sam s njima za stolom, njihov razgovor mi nije bio nimalo zanimljiv. Odjednom sam se sjetila bombona. Na moje pitanje „Imate li bombona?“ moja mama je htjela u zemlju propasti. „Imaš doma, budeš dobila kad dođemo doma“, rekla je. Rođaci su se ispričavali što nemaju bombona, bilo im je neugodno. Ali ja sam navalila „Hoću bomboneeeeeeeee“. Kad smo došli doma nisam dobila bombone, nego sam stajala u kutu, svako malo se okretala i pitala „A zaštooooooooo“.
Objasnili su mi naravno da se to ne radi, da se ne traži, da se ne pita. To je nepristojno, dovela sam ljude u neugodnu situaciju. Ok, bila sam mala, zaista nisam razumjela. Imala sam doma bombona, ali u tom trenutku mi je jednostavno bilo dosadno. Bomboni bi mi malo razbili tu dosadu dok oni piju kavu koju djeca ne smiju piti jer će im „narasti rep“, kako su nam govorili.
Psiholog pojašnjava: “Razgovarat ćemo kad dođemo kući! rečenica je koja stvara slomljeno dijete
Danas je drugačije
Jednom prilikom mene je moj sin doveo u sličnu situaciju. Bili smo kod susjede na kavi. Imao je 4 godine. Sjedile smo vani na terasi, a on je svako malo ulazio u kuću, i izlazio žvačući kolač. Nije to bilo ništa čudno, bili smo bliski, i ja sam mislila da kolači stoje u kuhinji na stolu, i to je ok. Dok se nije pojavio sa kutijom sira u trokutićima. „Odakle ti to!? Nisi valjda frižider otvarao!?“. Je, i sir i kolači su bili u frižideru. Susjeda je to znala cijelo vrijeme, ali je šutjela. Onda smo prasnule u smijeh, iako mi je bilo malo neugodno. Moja mama bi propala u zemlju da joj se to sa mnom desilo.
Danas kad idemo u goste s djecom nosimo punu torbu omiljenih slatkiša i igračaka. Ako nema bombona, otići će tata kupiti, odmah sad. Odi s tatom pa si izaberi koje hoćeš. Ali kad ideš kod susjede na brzinsku kavu, ne planiraš da će ti dijete ogladnjeti baš tada. Taman je doručkovalo, pa ne nosiš sa sobom hranu. Barem ja nisam, do tada.
Tinejdžera danas samo pitamo „Ideš li s nama kod (njemu dosadnih) rođaka/kumova/prijatelja?“. Ako ide s nama, cijelo vrijeme je na mobitelu. Ali velika je šansa da ostane doma igrati igrice. Ma neka ostane doma, ionako će mu tamo biti dosadno.
Povezano: Epidemija popustljivog odgoja šteti i djeci i roditeljima
Možda smo željeli imati drugačije djetinjstvo
Možda smo željeli imati drugačije djetinjstvo, više slobode, manje granica, više mogućnosti odlučivanja, pa onda previše toga dajemo svojoj djeci. Mi smo im zabavljači i prijatelji. Umjesto postavljanja čvrstih granica, često im dopuštamo da vode glavnu riječ. Takav odgoj djece donosi slabije izgrađenu samokontrolu i disciplinu. Mama i tata će sve napraviti da njihovo dijete ima sve i da mu ispune svaku želju. Onda se žalimo da su razmaženi. I nama su naši roditelji nastojali pružiti sve, ali naše želje bile su nekako skromnije. Bilo je manje mogućnosti, manje izbora, i to „sve“ što smo mogli dobiti tada, bilo nam je sasvim dovoljno.
Želim da moja djeca imaju sve ono što si ja nisam mogla priuštiti. A onda se želim preseliti k njima. Phyllis Diller
Danas su djeca postala sakupljači. Veliki broj igračaka proizvodi se u serijama. Izađe serija, 20 likova, i moraš mu/joj kupiti svih 20. Ne nužno od jednom, nego onako, svako malo po jedan. Ne samo jer to dijete traži, nego ti želiš da ih sve ima. I dobro je kad je u seriji samo 20 nečega. Za sve igračke koje sam pokupovala sinu do njegove treće godine mogla sam komotno kupiti polovni auto.
Poskliznemo se u toj želji da im ugodimo, da ih usrećimo, zaštitimo i počnemo pretjerivati.
Obija li nam se o glavu moderni odgoj djece?
Što dobivamo? Male princeze i prinčeve koji počinju očekivati i zahtijevati više, brže, bolje. Dok mi trčimo okolo pokušavajući ispuniti sva ta njihova očekivanja.
Jednom tako, umorna jurim s posla doma, ali moram svratiti po legaće, limited edition. Na polici još samo jedna kutija. Jedna mama i ja istovremeno smo posegnule za njom. Izgledale smo kao dvije luđakinje koje su spremne potući se za tu kutiju. I ona umorna ide s posla i čeka je doma naručitelj, ne smije se pojaviti doma bez te kutije. Ali odrasli smo ljudi, bila je stotinku brža. Kiselo sam se nasmiješila i maknula ruku s kutije. Ona je s uzdahom olakšanja otrčala na blagajnu dok se nisam predomislila. Uspjela sam ih nabaviti par dana kasnije.
Jesmo li normalni!?
Ali previše svega ima, i sve to im želimo pružiti. Skoro da se rode s mobitelom u ruci. Tehnologija je na svakom koraku.
Jesmo li im previše pružili, previše ih zaštitili, previše razmišljali umjesto njih i rješavali njihove probleme? Je li sveprisutna tehnologija pridonijela tome da imamo generacije koje se bolje snalaze u online svijetu nego u stvarnom životu? Generacije kojima je najvažnija veza Wi-Fi signal.
Djeca i ekrani: koraci koje morate poduzeti kada zabava prerasta u ovisnost
Naravno, i danas ima roditelja koji primjenjuju principe odgoja slične onima kakve su imali naši roditelji, ali velika većina priklonjena je „modernom“ odgoju.
Pitala sam se što će biti s tim generacijama kad budu odrasli ljudi, kako će oni odgajati svoju djecu. Negdje sam pročitala da smo ih odgojili tako da su previše komotni. Previše usmjereni na sebe, da ne kažem sebični, i da bi se oni mogli vratiti onom starom načinu odgoju djece koji smo mi imali. Vrijeme će pokazati.
A kako vama ide?
