Odgoda upisa u školu tema je koja se često može čuti među roditeljima. Neka se još malo igra, tražit ću odgodu upisa. Kao da škola označava kraj bezbrižnosti, umjesto da bude njezin nastavak kroz nova otkrića, prijateljstva i iskustva. No, odgađamo li tako samo školu ili i pripremu za život?

Prošle je godine, u rujnu 2024., moj sin krenuo u prvi razred osnovne škole. Bio je to veliki događaj. Jer, trebalo je reći zbogom vrtiću i poželjeti dobar dan školi. Naime, u prvi razred osnovne škole upisuju se djeca koja do 1. travnja te godine imaju navršenih šest godina života.

Upisni plan, u skladu sa Zakonom o odgoju i obrazovanju, donosi upravni županijski odjel, odnosno gradski ured nadležan za poslove obrazovanja. Ta granica – 1. travnja – baš je nekako znakovita i ponekad uistinu djeluje kao prvoaprilska šala.

Moj je sin, dakle, te 2024. godine u školu krenuo s navršenih šest godina i osam mjeseci.

Zadnja godina, od ukupno tri, koju je proveo u vrtiću bila je ujedno i obavezna kao program predškole. Nabavili smo pisanku A, crtančicu i radnu bilježnicu. Vukao je crte – ravne, valovite i isprekidane – slijedeći kretanje skakavca, pčele ili automobila, pratio točkaste linije i docrtavao, primjerice, uzicu zmaja, skok vjeverice ili surfanje po valovima, dovršavao paukove mreže i rođendanske zastavice, da bi potom krenuo pisati prva slova u pokušaju. Brojio je i prebrojavao koliko ima čega i određivao osnovne skupove. Crtao neku imaginarnu školsku zgradu, školsku torbu i put do škole.

Cilj je bio razvoj grafomotorike i fine motorike, savladavanje predvještina čitanja i pisanja, uz neizostavan razvoj govora i imaginacije te poticanje socijalizacije. Zahvaljujući divnim odgojiteljicama, radilo se i puno, puno više na najbolji mogući način – kroz igru. Rezultat je u konačnici bila tiskana slikovnica koju su izradila djeca i tete, a koja je male čitatelje povela u svemirska prostranstva i naučila ih vrijednostima održivog razvitka na njima prihvatljiv i primjeren način.

Prvi koraci u školski svijet

U veljači sam ga upisala u budući veliki prvi razred. Bio je prva generacija koja se upisivala online, putem sustava e-građani. Uslijedio je liječnički pregled. Izmjerili su ga, izvagali, provjerili mu vid. Morao je prepoznavati boje, brojiti do deset i natrag, nacrtati sebe i, ako zna. Napisati svoje ime, hodati na prstima i da ne nabrajam dalje. Također je primio i revakcinaciju propisanu kalendarom cijepljenja. Proveli smo, doduše, par dana kući s posljedičnom temperaturom, no prošlo je i to. Liječnica je ocijenila – spreman je za školu.

Nakon kojih mjesec dana slijedilo je novo testiranje, ovoga puta u školi kojoj je pripadao po upisnome mjestu. Vau, prvi put ulazi u neku školsku zgradu! Širom otvorenim očima nije promaknuo ni jedan detalj: djeca i nastavnici u prolazu, izloženi likovni radovi, odškrinuta vrata razreda iza kojih se zelenila ploča sa žutom spužvom. Pedagoginja dolazi po troje djece i vodi ih u svoj ured na katu. Mi roditelji čekamo kojih sat vremena sjedeći na drvenim klupama. Vrijeme mi je nekako sporo prolazilo u jednom jedinom pitanju – što radi? I evo ih, vraćaju se, dvije djevojčice i moj sin trče stepenicama. Smiju se.

Odmah nas obavještavaju da im je bilo super. Pedagoginja svima daje osnovne povratne informacije koje se uglavnom odnose na usvojena znanja, motoričku i grafomotoričku aktivnost, interakciju i razvoj govora. I opet ista ocjena – svi su spremni za školu. Počastite ih sladoledom, zaslužili su, i sretno u školi, tim nas je riječima ispratila u topli, skoro pa ljetni dan.

Povezano: Genijalci predškolarci

Novi izazovi, ali i nova uzbuđenja

Za manje od mjesec dana moj je sin postao skoro pa školarac. Više ne ulazim kroz dvostruka vrata u vrtić. Sada se pak stubama penjem na treći kat školske zgrade sagrađene davne 1907. godine. Jer, evo ga, prvi roditeljski sastanak na kojom smo se upoznali s ravnateljicom, psihologinjom i učiteljicama. I dobili popis svega što moramo kupiti i što ćemo dobiti u školi.

I tako sredinom ljeta kupujemo svu silu pisanki A, crtančica, bilježnice iz matematike, olovke, bojice, tempere, vodene boje, kistove, pastele, flomastere, geometrijske likove i tijela… I ono najvažnije – školsku torbu.

Čitajući tako sve vijesti vezane uz školu – jer fokus mi je u tom razdoblju bio uglavnom na tome – nailazim na podatak koji me, moram priznati, ostavio u čudu. Te 2024. godine čak je 4042 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred! Trend odgode se nastavlja, sve je više djece koja se upisuju po individualiziranom i prilagođenom programu. Potreba za pomoćnicima u nastavi nikad nije bila veća. Kao najčešći razlog odgode navodi se psihofizička nezrelost djeteta, nerazvijena grafomotorika, izostanak jezičnih predvještina, potom i manjak koncentracije, empatije, emocionalne i socijalne zrelosti… Popis je, nažalost, podugačak.

Razlozi uglavnom leže u negativnom utjecaju interneta, mobitela, kompjutora i ostalih elektroničkih spravica zbog kojih, moramo si to priznati, djeca se sve manje kreću. A što se manje kreću, sve su pasivnija, ne samo fizički nego i mentalno. Podsjetimo se – i ne zaboravimo – da je i Maestro iz Marinkovićeva Kiklopa jasno rekao kako se ljudska misao rodila u hodu.

Škola kao novo poglavlje, a ne kraj igre

Kako nisam ni pedagog, ni psiholog, ni socijalni radnik, ne bih ni dovodila u pitanje takve odluke.

No, ono što me uvijek iznova ostavi zbunjenom jest izjava nemalog broja roditelja – ma tražit ću odgodu upisa, neka se još malo igra… Čekaj, stani! Ti ćeš tražiti odgodu upisa? Da ne bi bilo dvojbe, podržavam odgodu upisa u prvi razred, ali samo ako tako odluče nadležna tijela – dakle liječnik školske medicine i školska komisija. Otkad roditelj odlučuje je li dijete spremno ili nije za polazak u školu? I to još samo zato da bi se klinac mogao igrati?

Dragi roditelji budućih prvašića, kao netko tko je prošao upisnu proceduru, ushićenost zbog činjenice da dijete samo sebe odjednom percipira kao veliko i važno te koje, eto, broji još par mjeseci do kraja prvog razreda, mogu reći samo jedno – djetinjstvo nipošto ne završava polaskom u školu. Vremena za igru i nadalje ostaje na pretek. Znanja koja djeca savladavaju u prvom razredu još uvijek su lagana.

Tako iz hrvatskog uče slova, velika i mala tiskana, čitaju, s prijepisa postupno prelaze na diktat, lektire još uvijek slušaju kao priče, crtaju; iz matematike pak uče zbrajati i oduzimati do dvadeset, osnove geometrije i skupove; iz prirode o pojavama, stvarima i predmetima koji ih okružuju, što im je nadasve zabavno; na glazbenom pjevaju; na likovnom crtaju; engleski uče kroz igru; na tjelesnom trče i skaču. I da, obilježavaju i Svetog Nikolu, Božić, dane kruha, Uskrs; imaju prezentacije i gostovanja; dolaze u školu maskirani u vrijeme poklada; zadnji dan prvog polugodišta igraju tombolu; idu u kazalište, kino i na izlete.

Povezano: Odgoda od škole, uplitanje roditelja, poruke koje šaljemo djeci

Možemo li im odgoditi i stvarni život?

Uzme li se sve to u obzir, nameće mi se pitanje – hoće li dijete kvalitetnije provoditi vrijeme u školi, koja podrazumijeva i cjelodnevnu nastavu, odnosno produženi boravak s tri osigurana obroka, ili u odgođenoj igri? Koja je, u konačnici, upravo to što i sama riječ kaže – samo odgoda neizbježnog. A to neizbježno nije smak svijeta. Dijete će upoznavati novu djecu, sklapati nova prijateljstva, igrati nogomet ili graničara na školskom igralištu tijekom odmora, odlaziti na rođendane, pogledavati krajičkom oka svoju prvu simpatiju.