Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba – istina je da je to nekad bilo tako, ali danas na žalost više nije.
Da mi je netko dok sam išla u školu rekao da ću u ovim godinama imati toliko prijateljica/poznanica koje su profesorice ili rade u prosvjeti, srčano bi se nasmijala. Nikad nisam bila neki pretjerani ljubitelj učenja u školi. Više me zanimala životna škola, ovo što se sad kao zove „Škola za život“. Nisam pratila nastajanje te ideje niti kako se razvijala, jer nije područje mog interesa ni danas, ali nekako mi se čini da ima previše lošijih razlika u odnosu na kurikulum koji sam ja imala prije 30 godina u gimnaziji. Govorim o srednjoj školi, obzirom da kod kuće imam srednjoškolca.
Đačko doba je najljepše ili ipak nije
Počnimo s premisom da nismo svi isti te se ovo ne odnosi na sve prosvjetne radnike u našem sustavu i na tome sam zahvalna. Svjesna činjenice da neke stvari ne mogu mijenjati, koristim svoje demokratsko pravo da kažem što mislim, pa bilo vam drago ili ne.
Situacija
Dječak, koji je po svom vlastitom odabiru upisao srednju strukovnu školu, nezadovoljno dolazi kući s nastave. Opet blic test. Napominjem da po Pravilniku s kojim su upoznati svi prosvjetni radnici, svaka provjera znanja koja biva ocijenjena, mora biti najavljena 30 dana prije.
Nije ovo prvi put. Dešavalo se i ranije, ali nije bilo ovako nepravedno. Da se razumijemo, kad sam ja išla u školu, ili vam ga u doba dok se pisalo klinom na glinenoj pločici, blic testovi su bili normala i mislim da su nas tako tjerali da sustavno učimo i budemo spremni.
Količina gradiva koje smo mi tada obrađivali duplo je manja nego ovo što djeca danas uče. Hrpetina nepotrebnih podataka koje im nikada u životu neće koristiti. Istina, meni do dana današnjeg nije trebao Pitagorin poučak, ali drago mi je da ga znam.
Što će ovoj generaciji iznos BDP Švicarske ili Nizozemske, nemam pojma, ali važno da nisu naučili kako balansirati kućni budžet, promijeniti utikač na neispravnom uređaju, kako držati pilicu za piljenje daščica, zašiti gumb, koristiti probir štift (onaj šrafciger koji svijetli kad ga gurnete u utičnicu), koristiti izolir traku, ispravno držati kliješta i škare, pružiti prvu pomoć. Sve to sam ja naučila već u osnovnoj školi. Čudno je ovo današnje đačko doba.
Povezano: Mamaroga – čudovište koje živi samo tijekom školske godine
Uz ovakvo đačko doba naša djeca nisu spremna za život
Naša djeca nisu spremna za život. I onda odu u srednju školu. O 8. razredu koji je ova generacija prošla neću ni govoriti. Započeo je štrajkom, prvom on line nastavom, strahotama prvog potresa pa Covidom. Naučili su NIŠTA. A nisu imali od koga ni naučiti kad ni profesori nisu bili spremni za sve to. I njima je to prvi put. I jasno mi je zašto su im znanja toliko klimava. Vrijeme je klimavo. Previše toga se dešava. Imam razumijevanja.
Počela je ova školska godina. Malo su je proveli u klupama, što zbog Covida, što zbog potresa. Prepuna je ovo godina što stresova i strahova koje prolazimo svi mi. Ali, na profesorima je da uz ono što ih mi kao roditelji naučimo u životu, da ih nauče kako se s poslom odnositi u kriznim situacijama. Jer klincima je škola -posao. Svi znamo da to nije mjesto gdje se zabavljaju, jer sjede doma a ne u učionicama. Svi znamo da će ovo biti generacija djece s posebnim sociološkim smetnjama jer se zbog pandemije nisu mogli družiti i razvijati u skladu s potrebama za socijalizacijom u toj osjetljivoj pubertetskoj dobi. Moramo biti svjesni svoje uloge koju imamo u njihovim životima.
I dok slušam od drugih roditelja kako neki profesori u školama njihove djece izvrsno koriste priliku podučavanja putem on line nastava, kako rade vikend radionice na koje djeca rado pohađaju i otvorene su i za roditelja, ali i za djecu drugih škola, ja s grčem u želucu prepričavam događaj koji se desio prije ovog zadnjeg on line dijela nastave.
Đačko doba i borba s vjetrenjačom
Onaj blic test. Više od 80% razreda je dobilo negativnu ocjenu. Jedan od njih je imao hrabrost da traži na uvid svoj test. Pregledavši ga primijetio je da je profesorica pogrešno ocijenila te da su mu od 5 zadataka 3 točna. Kad joj je to pokazao, ona je rekla: „O vidi stvarno. Mora da su mi bile zmazane naočale kad sam ispravljala test.“ Ispravila mu je ocjenu na 3. Ostatak razreda je šutio, jer su valjda bili u šoku, a nisu se naučili izboriti za sebe ili im je, što je najvjerojatnije istina, svejedno i više nemaju volje za borbu s vjetrenjačom. Jer ona jest vjetrenjača.
Budući da sam puno vremena provela kod kuće i slušala tu on line nastavu i njezinu komunikaciju s učenicima, shvatila sam da ta profesorica samo vidi i čuje sebe. Da su joj djeca nevažna. Svjesna sam ja da je ona umorna i stara i da joj se više ne da ponavljati uvijek isto i da joj nije jasno kako klinci ne kuže kad ona objašnjava. Sve je to meni jasno. Ali, evo i druge strane. Djed jednog učenika koji je njezine struke slušao je jedno njezino predavanje i nije ju shvatio ni slova. I kako će je onda shvatiti neki pubertetlija koji misli o milijun drugih stvari? Na naše žalbe razrednici, ista se ispričala u ime profesorice i ništa se nije promijenilo.
Zašto ovo pišem?
Iskreno nemam pojma, jer znam da neću ništa promijeniti. Jedna moja prijateljica koja radi u sustavu školstva rekla mi je da to obavezno prijavim Ministarstvu, jer je tu previše propusta. A ja neću. Zašto? Pa zato što se ne žalim više s rogatima bosti. Zato što sam uvijek ja ta koja krenem prva braniti nekoga ili napadati argumentima i onda dobijem po nosu. Ovo je škola mog djeteta i on mora naučiti iz nje. On se mora naučiti postaviti u životu, jer takvih ljudi će biti još u njegovom životu, a ja neću uvijek biti tu da mu čuvam leđa.
Nadam se da će ova Covid generacija učenika uspjeti naučiti nešto o životu, a ne samo o BDP-u Zambezije i nijansama Tulipana u Nizozemskoj. Nadam se da će iz njihovih redova iznjedriti profesori kao što je moja Friganova, koje smo se u srednjoj svi bojali, ali smo obožavali njezina predavanja, kao što je Filipova razrednica iz osnovne škole koja mu je ugradila ljubav prema hrvatskom jeziku i kao što su mnoge mlade, a i poneka sijedih glava profesorice koje vole i djecu ali i svoj posao, te shvaćaju odgovornost naspram oboje.
Ako pak netko drugi želi lajati umjesto mene i ostalih roditelja našeg razreda koji više nemaj snage za borbu s vjetrenjačom, javite se. Podatke vam dam, kao i svjedočanstva učenika. Ja više nemam snage.
Voli vas vaša Nevena.
