Pohlepa je jedna od ljudskih osobina s kojima se čovjek često bori. Koliko ste puta vi u životu bili „kažnjeni“ zbog svoje nezahvalnosti?
Bajka o ribaru i ribici djelo je poznatog ruskog književnika Aleksandra Sergejeviča Puškina napisana 1833. godine. Bajka je to koju smo svi kao djeca čitali za lektiru, no ona je također uvijek suvremena zbog ono što predstavlja – vječnu borbu između dobra i zla ili, točnije, između skromnosti i pohlepe. Podsjetnik je koliko je pohlepa loša ljudska osobina.
Pohlepa naspram skromnosti
U bajci pratimo starca koji jednog dana nije ništa upecao, no u zadnjem bacanju mreže ulovio je zlatnu ribicu. Ponudila mu je što god želi, uz uvjet da je vrati u more. Starac je vratio ribicu, no nije ništa zaželio. Kad je došao kući i sve ispričao starici, ona ga je poslala nazad s prvom željom, koju je zlatna ribica ispunila. No starica nije dugo bila sretna, već je odmah nešto novo, nešto veće zaželjela. Zlatna ribica joj je ispunila još nekoliko želja, dok starica nije postala previše pohlepna i nakon toga joj je sve ispunjene želje uskratila.
Čitajući ovu bajku, svatko od nas može zamisliti sebe u raznim fazama svog života. Ponekad smo zasigurno bili starac, a ponekad starica. Starac, koji je na kraju priče također sve izgubio, nije bio nesretan, jer on nije želio ništa od onog što je starica željela. Od početka je bio zadovoljan onim što je imao, koliko god siromašan i skroman bio, te mu taj povratak na „staro“ nije bio nikakav šok. On je i s tim što je imao bio sretan.
Koliko često možemo reći da smo bili u svom životu zadovoljni onim što imamo? Da nam ništa više ne treba, da imamo sve što želimo? Sjetite se, starac je zlatnu ribicu pustio bez da je rekao želju. To je znak njegove unutarnje dobrote, poniznosti i skromnosti. Takvi ljudi postoje i danas, koji su zadovoljni onim što imaju i ne žele više. To ne znači da oni nisu ambiciozni ili da ne žele više od života, samo su svjesni onoga što imaju, što mogu i što im trenutačno treba.
Jesmo li mi ono što posjedujemo
Treba biti zadovoljan onim što imamo, a ako nas život i nagradi nečim, ne bi trebalo gledati poklonjenom konju u zube već bi trebali biti zahvalni na dobivenom. S obzirom na to da je pohlepa jedna od ljudskih osobina s kojima se čovjek često bori, starica umjesto da bude zahvalna na onome što je dobila, izgubila je sve darove koje je dobila od zlatne ribice upravo zbog svoje nezahvalnosti.
Koliko ste puta vi u životu bili „kažnjeni“ zbog svoje nezahvalnosti? Možete li se sjetiti neke situacije u kojoj ste htjeli previše, u kojoj se probudila pohlepa? To su situacije kada mislimo da bi nas povišica od 500 kuna ili više na poslu spasila. U konačnici se to može i dogoditi, no naša sreća zbog povišice je kratkotrajna. Drago nam je da smo je dobili, no mislimo da smo je već davno trebali dobiti što umanjuje našu sreću. Ako zamislimo sreću kao utrku na 100 metara s preponama, sreća bi nam trebala proizlaziti iz svake preskočene prepone, ne od konačnog prolaska ciljem. Nakon plaće, dvije mi već priželjkujemo novu povišicu jer ova nam je premalo.
Slično je i s obiteljskom imovinom koja i najčvršće obiteljske veze stavlja na kušnju, jer zadovoljiti sve strane je skoro nemoguća misija. Pogotovo ako su odnosi unutar obitelji već ionako na klimavim nogama. Možemo li živjeti u više od jedne kuće? Spavati u više od jednog kreveta? Sjediti na više od jedne stolice? Jesmo li mi ono što posjedujemo? Skupljamo li nekretnine i pokretnine zato da bi nas drugi više voljeli? Da bi nam se drugi više divili? Da budemo uvjerljiviji kao influenceri?
Problem današnje kulture je što na skromnost gleda kao na nedostatak ambicije, a na ljudsku emocionalnu inteligenciju kao na osobni nedostatak koji treba „popraviti“.
Vježbajte biti zahvalni na onom što imate. Na situacijama koje imate. Na djeci koju imate. Na životu koji imate. To ne znači da je sve idealno, sve super i da se ne treba promijeniti. To znači da vi svoj život kao takav u ovom trenutku prihvaćate sa svim njegovim datostima i da možete svaku večer prije spavanja biti zahvalni. Problema ima, njih će uvijek biti. No ono što je bitno je način na koji se vi s njima nosite. To je ono što definira vaše ponašanje i djelovanje. Vašu životnu čašu koja je polupuna ili poluprazna – ovisno kako na nju gledate.
Čovjek ne može doći do samoostvarenja, ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu. (Viktor E. Frankl)
