Nevena može reći bilo što, ali ne i da joj je u životu dosadno. Nevena Skočić je žena koja se već više od dvadeset godina bavi organiziranjem automobilističkih i karting utrka. Žena u, rekla bih, muškom svijetu i svijetu oktana. Već neko vrijeme je misli vode u novim smjerovima.

Nedavno je izdala svoj prvijenac, odličan roman “Što ne znaš, ne boli”, koji se bavi velikim temama u životu žene 21. stoljeća. Spisateljica je velikog potencijala, izravna, autentična, bez dlake na jeziku. Uskoro ćete je upoznati i kroz kolumne na ovom portalu. Svojim duhovitim tekstovima će vas sigurno zabaviti.

Nevena je dokaz da se u nama skrivaju talenti i potencijali kojih vrlo često ni sami nismo svjesni. Sasvim spontano, u sebi je otkrila nadarenu spisateljicu.

Kako biste opisali sebe, tko je Nevena Skočić?

Nevena: Najviše me veseli opisati se ženom, majkom, prijateljicom. To su tri uloge koje najradije igram. Međutim, moram priznati da sam pravu sebe tek počela upoznavati i sve više mi se sviđa ta nova Nevena koja je dugo čučala u meni.

Istaknula bih i da sam ljubiteljica životinja. Ponosna sam vlasnica peseka koji me učinio boljom osobom.

Obzirom da ste žena, imate zanimljivo zanimanje. Već dugi niz godina organizirate automobilističke i karting utrke. Kako ste se uopće našli u tom poslu?

Nevena: Nakon završene jezične gimnazije radila sam razne poslove do dana kad me nazvala prijateljica i rekla mi da se traži osoba za rad u administraciji u Hrvatskom auto moto športskom savezu (pojma nisam imala tada što to znači). Došla sam na razgovor bez ikakvih predznanja, kliknuli smo i ostala sam. Imala sam najbolju učiteljicu, kolegicu Renatu, koja i danas radi u sportu i koja je postavila temelje ponašanja i odnosa u poslu i sportu koje pratim i danas. Nakon nekog vremena savez se razdvojio na auto/karting i na moto savez, a ja sam otišla sa ovima na 4 kotača.

Muškarci, njihovi limeni ljubimci, utrke… tolike godine u tom svijetu, pretpostavljam da ste poprilično zasićeni ovim poslom? Ili možda ne? 🙂

Nevena: Muškarci i ŽENE. Ne bi vjerovali koliko zapravo žena ima u tom sportu i koliko su jake. Istovremeno spretne za volanom, te dame, majke, kraljice u privatnim životima. Divim im se. A muškarci, ja imam taj „feler“ da ih sve gledam kao svoju djecu. Možda sam zato tako dugo i opstala u tom svijetu. Svi su oni mahom zaluđeni mirisom benzina, spaljenih guma, jurnjavom po pisti u sigurnom okruženju. Sa svakim od njih bez straha sjednem u auto u redovnom prometu s puno povjerenja jer oni se znaju voziti. Ljute me ovi što škripe gumama po prometnicama i divljaju, a nemaju tu vještinu koju imaju „moji dečki“. Vozači i vozačice auto utrka, u bilo kojoj disciplini, najsigurniji su sudionici u prometu.

S druge pak strane, što se dešava u tim glavama dok slažu svoje trkaće automobile, što su „valjci“ i „turaže“, s tim se nikad nisam opterećivala, već u svakoj prilici samo kimam glavom kao da kužim. A njima je svejedno kužim li ili ne, dok god kimam glavom.

Budući da sam dugo u poslu doživljavam i smjenu generacija. Dečki i cure koji su počinjali voziti kad sam ja došla, danas nerijetko guraju svoju djecu u karting. Tu je početak cijele priče. Tu se uče osnovama sportskog ponašanja, tehničke kulture, ali i odgovornosti u prometu. Trebate ih vidjeti. Klinci od 5 godina, kaciga je veća od njih, ponosno nose tu kacigu ispod ručice i gledaju prema hrvatskoj zastavi dok svira himna na otvaranju natjecanja. Ma prekrasno.

Vidite, teško se zasititi posla koji radite sa srcem. Tako ja nikad neću biti zasićena oktanima, ali više nemam što naučiti. Došla sam do najviše točke edukacije koju sam mogla postići i koja me zanimala, pa sad sve odrađujem bez strasti i žara. Nemam se više kome dokazivati, jer kad je neki problem, svi zovu mene. Nije hvala, tako je. Pitajte ih.

Kako je nastao roman “Što ne znaš, ne boli“?

Nevena: Kao žena, majka, prijateljica stalno sam okružena pričama iz života stvarnih žena. Situacijama s kojima se svakodnevno susrećemo i vrlo uspješno borimo. Čak bih se usudila reći da pobjeđujemo sve što nam se baci pod noge. Bar nama koje smo prešle četrdesetu. Kao da smo dobile vreću „hrabrosti“ na taj 40. rođendan.

Slušajući tako sve te priče, glava mi je bila puna tuđih tajni. Nisu pomogle ni knjige, novine, romantični filmovi koje obožavam gledati. Prošlo ljeto sam tako puna priča ostala doma sama. Tjedan dana. Bilo mi je strašno dosadno, jer ja nisam od onih žena koje su rob kuće i „mora se“, pa sam sjela za računalo i probala izbaciti to sve iz sebe. Osmislila sam lik – Ninu S, četrdesetogodišnjakinju iz Zagreba koja se uljuljala u svoju sigurnost i fizički podsjeća na mene. No dobro, fizički i sa svim stavovima je ja. Na taj način sam otklonila pažnju od stvarnih likova i bacila fokus na sebe. I danas me još pitaju jesam li ja Nina. NISAM, ali svaki njezin stav je i moj stav.

Knjiga je već osvojila srca čitatelja. I sama sam uživala u čitanju knjige na godišnjem, zaista je odlična – zanimljiva, pitka, dinamična. Spomenuli ste da uskoro možemo očekivati nastavak?

Nevena: Drago mi je da Vam se svidjela moja Nina. Nije to zapravo ni čudno budući da se svaka od nas može pronaći u njezinom liku ili u nekom od sporednih likova. Činjenica da je to roman koji nije „amerikaniziran“ happy endom, dozvoljava čitateljicama, ali i čitateljima, da se nakon čitanja osjete dobro, da shvate koliko imaju i da možda preispitaju svoje romantične veze. I naravno da traže nastavak knjige, jer svi zaslužuju happy end.

Nastavak romana se piše, moram priznati da se jako suzdržavam jer imam još toliko toga za reći i napisati da me jednostavno strah prekardašiti s brojem stranica.

Moram još naglasiti da je jedan od ciljeva objave prve knjige bila i želja da približim knjigu čitateljima. Prilikom pripreme za tisak moj tim, najbolji tim ikada, Vlado i Ana, vodili su računa o svemu. O fontovima, veličini slova, razmacima, težini i debljini knjige. I uspjeli su stvoriti knjigu koje je lijepa na oko, lagana na ruci i upečatljiva na srcu. No dobro, ovo zadnje je moja zasluga.

Nikako ne smijem zaboraviti ljude koji su pomogli da moja Nina ugleda svjetlo dana. Svi oni koji su knjigu imali u rukama ili će ju tek imati, na zadnjim stranicama će vidjeti jedno srce. U njemu su imena svih ljudi koji su na bilo koji način pomogli da knjiga bude objavljena. Ovim putem još jednom zahvaljujem svima.

Kad smo već kod zahvala, još jednom hvala mojim domaćim dečkima Vladi, Filipu i Flekiju koji žustro navijaju za mene u svakoj mojoj borbi, hvala mami, Diani i Tinu što mi daju krila, i hvala mojim anđelima „gore“ baki, tati i Miši što su me gurnuli kad sam skoro odustala.

Imate li na umu već i neke nove teme za nove romane?

Nevena: Imam jako puno tema koje bih voljela obraditi, ali svakako ostajem u ovom žanru, kako god da se on zvao. Sve je ovo meni još jako novo i ne snalazim se baš, ali moram priznati da je ekipa na društvenim mrežama jako susretljiva i da sam stekla puno novih poznanstava koja su mi svakako pomogla u prilagodbi ovom novom svijetu.

Sigurna sam da ću u nekom od budućih romana obraditi i odnose majka/kći, majka/sin, na šaljiv ali istinit način. Neću se upuštati u horore i trilere jer i danas takve filmove gledam kroz prste. Ostat ću na ljubavi, jer mislim da toga nikad nije dosta.

Nevena je osoba koja dokazuje da je pozitivan stav jači od svih prepreka. Zbog zdravstvenog problema, kojeg se sada nećemo doticati, Nevena se ne smije fizički umarati. To za nju može biti vrlo opasno, ali je naučila s time živjeti. Uporna i nezaustavljiva, na svoju odgovornost je odlučila i roditi, danas je majka dvanaestogodišnjaka.

Živite u brzom svijetu, radite s brzim i žestokim, a Vi morate polako? Život nam uistinu piše svakakve scenarije. Usprkos svemu, u Vama samo pozitivna energija. Odakle crpite tu snagu?

Nevena: Snagu crpim iz zahvalnosti što sam živa. Kako otrcano zvuči, jel’ da? Ali stvarno je tako. Svaki dan imam priliku nekome uljepšati dan, nešto naučiti, biti voljena i voljeti. Još uvijek otrcano? Znam da je. Ali, ja sam tu, imam zdravu obitelj, imam prijatelje koji me prihvaćaju takva kakva jesam, imam dar pomaganja drugima, neopisivu ljubav i empatiju prema životinjama. Sreća je u malim stvarima.

Odgovor se nalazi i u zadnjem poglavlju moje knjige:

Bez obzira na dijagnozu koju imam, zdrava sam.
Imam obitelj.
Nitko me ne ugnjetava zbog toga što sam žena.
Imam karijeru.
Ima prijatelje.
Bogata sam i to si trebam priznati.

Koji je Vaš recept za sretan život?

Nevena: Sretan život, hm. Prvo trebamo sami sebi priznati što je za nas sreća.

Alkoholičaru je to alkohol, znanstveniku je znanost, djetetu je igračka, a nama odraslima je ono od čega nam srce preskoči kad to osvijestimo i prihvatimo.

Moja sreća je svako jutro. Otrcano, jel’ da? A što da ga nemam? Da ga Vi nemate? Sreća je u svakodnevnim stvarima, bar u mom životu. No, ako ćemo o materijalnom, velika Dorina uvijek izmami osmjeh na mom licu.

Kakvi su Vaši planovi za dalje?

Nevena: Plan mi je pisati jer imam puno toga za reći. Nadam se da će se čitateljima svidjeti moj „drugačiji“ način pisanja jer ide ravno iz srca i nerijetko je začinjen slengom i poštapalicama. No dobro, i tu i tamo kakvom piip riječju. Tu ću se suzdržavati.

Radit ću u sportu dok god ne mognem živjeti samo od pisanja, a kad dođe taj dan, a znam da će doći jer ja to zaslužujem, onda ću biti najjači sponzor hrvatskog auto i karting sporta u regiji s puno novih romana u peru.

Što možemo očekivati u kolumnama, hoćete li se i kolumnama doticati „velikih tema“ u životu žene (i muškarca 🙂 ) 21. stoljeća?

Nevena: Kolumne, ah te kolumne. Proučavala sam što se pisalo prije mene, što se piše sada i uglavnom se to sve vrti oko istih tema. Ja ću probati, ako mi to moji prijatelji dozvole, pročačkati po muškim glavama i na što je moguće analitičniji način (jer kod nas žena samo analiza prolazi), pojasniti ženama koliko su muškarci zapravo jednostavni. Težak posao, ali netko ga mora napraviti. Sve to ću nastojati opisati kroz svakodnevne priče.

Ako želite naručiti svoj primjerak knjige “Što ne znaš, ne boli”, kontaktirajte Nevenu.

Fotografije: Nevena Skočić, vlastita arhiva
Pripremila: Marijana Glavaš