Uvodni članak o mentorstvu malo je vas uzburkao. 

Premalo sam govorila o mentorici. To stoji, no u prvi plan sam željela dovesti moj dojam o našem odnosu. Naravno, u to će ući subjektivnost i teško da mogu objektivno govoriti o nečemu u što sam upletena.

Nakon prvog susreta često imam osjećaj, nešto kao i kod psihoterapije (ona mi nije strana), da mi susret neće pomoći. Da je takav jedan susret, razgovor ili sastanak beskoristan. Gubitak vremena, a često i novca. Bila sam na nekoliko psihoterapija i uvijek sam kritički gledala na kvalitetu ili nedostatak kvalitete jedne takve seanse, uvijek u fiksnom trajanju (najčešće sat i pol). Razmišljala bih i za vrijeme terapije o tome kuda će sve to ići i koliko će me sve koštati.

Što sporije se nešto razvije, to će me više koštati. Sad ćete reći, hoće, koštat će, ali ćeš od toga ipak na kraju profitirati. Tvoje rane će zacijeliti. No kada? Radi li terapeut svoj posao najbolje što može, bez kalkulacije? Unosi li 100% sebe i svog znanja ili sve oprezno dozira, znajući koliko je potrebno napraviti za minimalan učinak, pa onda rastezati, odlagati koliko polaznici terapije mogu novčano trpjeti.

Brzo sam izašla iz skupine. Možda je to bilo brzopotezno i brzopleto od mene, no smatrala sam to pravim korakom u to vrijeme. Problem je samo taj, što sam se s liječnicom i kasnije morala susretati, naravno, nenamjerno, i sramila sam se, pogotovo zbog toga što sam joj uskratila pomoć u mom slučaju tako rano. Liječnici ne vole ako im ne vjerujete, ako radite protiv njihove volje i ako mislite da ste prepametni, pa prestajete s lijekovima kada to uopće nije pametno.

Tako je to i s mentorstvom. Prvi sastanak u glavi sam odmah poput računovođe podvukla nekakvu crtu i pomislila da to baš i neće ići. No, baš ovo iskustvo otprije guralo me prema odluci da ipak nastavim i čekam razvoj događaja. Svi se u prvim susretima dajemo s rezervom, ispitujemo teren, brzinski skeniramo sve. I to je najopasnije – prebrzo zaključivati.

Rekla sam si: “Idi čiste glave svaki put, slušaj i daj koliko ti ona daje. Ako ćeš ti previše, možda ne bude najbolje. Prati njezin korak.”

U poslovnom smislu mi ne cvjetaju ruže

Tako je i bilo. Dogodio se mali obrat. Tražila sam da se čujemo preko Zoom-a. Čuvam zdravlje koliko mogu. Baš ne želim putovati tramvajem ako ne moram, a Zoom će možda pružiti i drugačiji doživljaj svega toga.

Točnost. Mora se biti točan i uvažiti vrijeme mentora. Prvo me upitala je l’ se što dogodilo u međuvremenu. Protekla su gotovo tri tjedna. Ništa baš. U poslovnom smislu mi ne cvjetaju ruže.

“Dobro”, kaže ona. Zapisala je neke smjernice od prošlog puta na temelju sakupljenih podataka. Rekla sam joj da mi je cilj RASTI. Nevezano sad u koliko godina. Važno mi je da se pomaknem s mrtve točke. Njoj se taj cilj nije svidio. Preapstraktan joj je. Nejasan. Smatrala je da trebam istaknuti neki mjerljiv cilj. I sad su nadošla dva izraza, koji mi najmanje znače u poslovanju. Prema njoj, oni su itekako važni. Ključni, čak.
Vizija i misija. E sad, koja ide najprije? Kokoš ili jaje?

Ni sad ne mogu točno definirati što bi ta dva pojma trebala predstavljati. Oni nešto znače, da, ali meni ni nakon učestalog ponavljanja objašnjavanja, ništa.

Rasti nije dovoljno?

Pa idemo onda redom na definicije.

VIZIJA je inspirativna izjava koja definira smjer u kojem se firma želi razvijati. Ono čemu težimo, o čemu sanjamo. Razlog zašto smo ovdje. Vizija mora biti jednostavna, razumljiva svima, uzbudljiva, biti realna ali istovremeno predstavljati izazov.

MISIJA predstavlja način na koji ćemo ostvariti viziju, pomaže izradi strateškog plana kojeg je dio, potiče nas da razmišljamo o djelokrugu našeg poslovanja, predstavlja osnovu za definiranje ciljeva i donošenje odluka. Dok je vizija ‘fiksna’, ‘misija’ se može u određenim uvjetima mijenjati.

Ne bih mogla bolje sama ovo parafrazirati. Zato sam vam kopirala ove definicije ovdje gore.

Rekla je da ne možemo krenuti dalje dok to ja nisam u sebi sve predočila, zapisala i ako tomu ne težim – ono što sam si zacrtala. Dok si ja ne iskristaliziram što ja to hoću postati na tržištu za 5 godina, gdje se vidim itd., dotle nemamo što dalje.

Hmmm. Rasti nije dovoljno? To je preapstraktno? Kad ja pomislim na rasti to kao da mi je dovoljno gorivo za dalje. Samo o tome razmišljam. I o opstanku. Opstanak je možda čak i važnija stavka. Rast je luksuz za vrijeme krize.

Autorica: Mariann Makrai