Razmišljala sam neki dan o tebi. Zapravo, neku noć. Baš me zanima što bi ti rekao na moje misli. Ali to neću nikada doznati, zato što ti ih neću reći. Ni pod koju cijenu. To otkriće misli bi me koštalo.
Zamisli samo koje bi sve promjene nastupile kada bi se doznalo za moje misli. Iako, sigurna sam, da svi imaju slične misli. To nisu protuzakonite misli. Niti nemoralne. Nisu zločeste, niti bi imale posljedicu kada bi bile usmjerene prema nekome drugome. Moje misli o tebi su obične misli koje ima svaka osoba na ovome svijetu o nekome. Ali šuti. Od te šutnje ne rasteš ti, a ne rastem niti ja. Čak i da su moje misli negativne, a izgovorene, oboje bi narasli od iskustva. Kada bi bile pozitivne, a izgovorene, narasli bi od sreće.
Pitam se kako bi svijet izgledao kada bi nam misli bile bjelodane kao riječi. Što bi bilo kada bi svi sve o svima znali? Kada ne bi bilo tajni. Što bi ostalo od društvenog poretka? Bi li radili u korporacijama kada bi znali koliki je njihov profit na račun našeg rada? Bi li izlazili na izbore, išli u škole? Bi li opstao brak? Crkva? Prijateljstvo?
Uistinu vjeruješ da tvoja najbolja prijateljica ima samo zlatne misli o tebi? Misliš da bi stoički i s ljubavlju podnijela baš svaku misao svoga muža?
Ja mislim da bi se sve raspalo, a onda ponovno sastavilo u svom punom sjaju. Mislim da bi se društvo nakon prvotnog pada nevjerojatnom brzinom podiglo na viši nivo. Brzina napretka bila bi do sada neviđena. Koliko smo samo vremena potratili pokušavajući povezati lažne konce u jedan smisleni čvor? Koliko nas svjesno pristaje ne znati istinu o svojim najbližima? Tako izbjegavamo neugodne osjećaje, ali i sprečavamo vlastiti napredak. Ne želimo naučiti lekciju koja je namijenjena nama.
Najčešće takve situacije vidimo u brakovima. Zato i jesu na crnom glasu. Možeš čovječe, odvesti ženu sto puta na večeru, ne zaboraviti niti jedan rođendan, skupim poklonom obilježiti svaki godišnjicu, ali što ti to vrijedi ako ne želiš upoznati njene misli. Izmiče ti jer odbijaš čuti ono nešto o čemu šuti.
Misao je po svojoj prirodi bez zvuka
Dok je ne izgovorimo drugi ne znaju da postoji. Zato je društvo stvorilo cijeli niz mehanizama koji nam omogućuju da misli ostanu samo misli. Ništa posebno. Ništa bitno pažnje. Šuti, jer pametni znaju o čemu se smije pričati.
Ako ti misli završavaju svoje rečenice s upitnikom, ne izmišljaj toplu vodu, kažu nam sveznajući. Pitaj lijepo starije od sebe kako se to radi. Jer gle čuda, oduvijek se tako radilo i svi smo dobro ispali. A to što imamo naziv za krizu u svakom životnom razdoblju, to je manje važno.
Imamo terrible two fazu koja počinje ranije a završava nikada. Pa imamo krizu puberteta koja počinje odmah iza terrible two a završava malo prije pred-ženidbene krize. U međuvremenu je adolescentska kriza, pa fakultetska kriza, pa kriza prezaposlenosti ili nezaposlenosti. Zatim imamo trudničku i postporođajnu, pa bračnu ili samačku krizu. Onda krizu srednjih godina, krizu menopauze, krizu umirovljenja, staračku krizu i na kraju nikad prihvaćenu tragediju života – smrt.
Ništa ne prihvaćamo kao dio nas i dio našeg puta, baš takvog kakav jest. Sa svakim dijelom puta se sukobljavamo i neprestano vodimo borbe. Zato ništa ne naučimo, odnosno u najboljem slučaju, naučimo vrlo malo. Uglavnom, kažu da smo svi sjajno ispali, odlično nam ide, i treba samo tako nastaviti. Niti slučajno ne treba skinuti kalup i ići putem svojih misli, jer je to opasno za održavanje postojećeg društvenog poretka. Koji je, usput budi rečeno, visoko napredan. U redu, priznat će čak i najistaknutije starješine ovog smiješnog doba, možda nije sjajan, ali kažu da će zasigurno biti ako nastavimo po starom.
Smijemo se plemenima čije žene imaju kolutove na vratu. A mi imamo brnjicu na mozgu. Lokot na duši. Laž i u ustima i u ušima.
Jesmo li uistinu slobodni?
Smijemo misliti samo ako ćemo te misli dobro sakriti. Jer svi ipak više vole bijele laži umotane u potvrđujuće riječi, nego pravu pravcatu misao.
Tijekom života s nama pričaju razne misli. Neke od njih viču ili plaču, probaj ovako, ajde onako, mogao bi bolje, trebao si jače, zašto nisi drugačije, što ćeš sada, kako ćeš sutra. One nisu odraz nas samih, već sustava u kojem živimo. U mislima se mučimo jer nam se život ne događa onako kako nam društvo kaže da bi morao. Ali društvo laže. Zato takve misli vode u krizu.
Život ti se događa baš onako kako treba, a ti samo moraš prestati gurati u naučenom smjeru.
Kada se od takvih misli odvojimo, pa i one same od nas odustanu, ostaju nam misli koje nas vode upravo tamo gdje trebamo ići. Prepoznat ćeš ih po mirnom tonu pripovjedača koji zna što priča. One će ti možda zvučati čudno na početku. Ali znat ćeš da ih trebaš slijediti, jer hodaš s osmijehom.
Jako je važno od čega ti žive misli. Truješ li ih zatvorskim obrocima ili žive u blagostanju tvoje slobode. Znaš zašto? Zato što baš sve možeš nekako ušutkati. Čak i ljubav.
Samo misao ne.
