Ovim člankom nastavljam se na prethodni, u kojem sam pokušao rasvijetliti neke roditeljske postupke koji su protiv najboljeg interesa djeteta.
Ovdje ću ukazati na još jednu od famoznih rečenica koje su obilježile naše djetinjstvo i oblikovale u manjoj ili većoj mjeri naš život i životni put. Radi se o rečenici „Mir, mir, mir, nitko nije kriv“. Koristila se najčešće u nekoj svađi, kada bi došlo do povišenih tenzija, vike i galame, možda čak i fizičkog obračuna među djecom. Roditeljima i drugim osobama koje su odgajale dijete ta je rečenica bila quick fix kada je trebalo brzo smiriti djecu, a u suštini je problematična jer su je roditelji koristili kada nisu imali vremena razgovarati s djecom, kada ih nije zanimao pravi uzrok svađe i sukoba, već su samo htjeli da djeca prestanu praviti probleme.
Sad će netko sigurno reći da ne vidi u čemu je ovdje problem, da su osobe koje odgajaju djecu danas opterećene raznim obvezama i da se ponekad nemaju vremena igrati detektiva. Razumijem i taj argument i bio bi ok kada bi se to događalo stvarno rijetko. Kratkoročno, ta rečenica i može imati neki efekt, jer djeca prestanu plakati i vikati. No, isto tako djeca ostanu sama s emocijama tuge, bijesa i razočarenja, jer roditelj, primjerice, nije dao sve od sebe da razriješi sukob na ispravan način.
Micanjem odgovornosti djetetu oduzimamo vrijednu životnu lekciju
Dijete koje je skrivilo sukob ne dobije primjerenu opomenu, odnosno izvuče se bez posljedica i nastavlja dalje po svom bez preuzimanja odgovornosti za svoje ponašanje. Šalje mu se poruka „Radi što hoćeš, jer posljedica nema.“ Dijete koje nije krivo za sukob ne dobije svoju utjehu, razumijevanje i podršku, nego ga se tom rečenicom izjednačava s krivcem. Čak i da utješimo dijete koje nije krivo i smirimo ga, opet ostaje neriješen dio preuzimanja krivice za određeno ponašanje.
Često se tu ubaci i rečenica da je dijete žrtva na neki način isprovociralo takvu reakciju i da je samo sebi krivo. „Nitko nije kriv“ je rečenica koja krivca oslobađa krivice i stavlja ga u poziciju moći nad drugim djetetom.
Inzistirati na pomirenju kada djeca nisu spremna je ravno šopanju djeteta da pojede ručak kada nije gladno. Što mu time poručujete? Da prihvati sve pod izlikom mira u kući? Da nije bitno tko je krivac, jer smo svi isti? Da naša ljubav opravdava bilo koji odgojni postupak? Micanjem odgovornosti za počinjenu situaciju, mi djetetu oduzimamo vrijednu životnu lekciju. Da svaka naša akcija ima reakciju. Da su najbolje lekcije one koje naučimo na vlastitoj koži, jer njih najbolje pamtimo.
Roditelj mora moći razumjeti što dijete misli i osjeća
Samo zamislite vlastito dijete za 20 godina, hoće li šef biti takav prema njemu? Hoće li drugi imati toliko razumijevanja i preuzimanja odgovornosti za neuspjeh vašeg djeteta kao što to vi radite? Ponekad je također problem što djeci treba određene postupke osvještavati vrlo često, ako treba i sto puta. Zašto? Zato što djeca nisu mali odrasli ljudi, oni su djeca i nemaju kapacitet za dugotrajne monologe kojima smo mi odrasli često skloni. Za djecu je puno bitnije da imaju s roditeljima razvijen odnos privrženosti, ljubavi i povjerenja, a to počinje od najmanjih nogu, od rođenja.
Za djecu treba imati vremena, jer što više vi vremena provodite s njima, to će vaš odnos biti jači. Empatija ili suosjećanje je sposobnost da razumijemo i osjećamo ono što razumije i osjeća druga osoba te da to razumijevanje i pokažemo, da „hodamo u tuđim cipelama“. Empatija je važna jer olakšava komunikaciju s drugim ljudima, a posebno je važna u komunikaciji odraslih i djece. Da bi roditelj uspješno komunicirao sa svojim djetetom, on mora moći razumjeti što dijete misli i osjeća. Sposobnost roditelja da se uskladi i reagira na djetetove potrebe i inicijativu temelj je kvalitetne brige za dobrobit djeteta.
Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova
Ne ignorirajte signale koje vam dijete šalje
Ne ignorirajte signale koje vam dijete šalje. Čak i da je vaše dijete krivo, saslušajte ga. Neka vam ispriča svoju verziju, ne prozivajte i ne posramljujte ga. Ne prijetite se policijom i babarogama, već pokušajte vidjeti možete li vi kao roditelji učiniti nešto da se smanji nepoželjno ponašanje. Možda neka mala, roditelju neznačajna, promjena rutine može dovesti do poželjnog ponašanja, koje treba nastaviti poticati. Istražujte i proučite svoju djecu, koliko god ih imali. Svako vaše dijete ima nešto vrijedno voljenja i podrške. Pomozite svojoj djeci da izrastu, ne u sretne ljude, već u ljude koji znaju što žele, koji vjeruju u sebe i koji se ne boje života. A sreća će doći „sama od sebe“ kao produkt takvog života.
“Sreća je kao leptir. Što je više hvatamo, to nam više izmiče. Ali ako okrenemo pažnju na druge stvari, doći će i mirno sjediti na našem ramenu.” (Viktor Frankl)
Matej Čuljak
Vaš psiholog
