Često se kaže kako se cjelokupna književnost bavi samo dvjema velikim temama, a to su ljubav i smrt. Dok se temom ljubavi svi rado bavimo, smrt je tema koju najčešće zaobilazimo, svjesno ili nesvjesno.
Memento mori je inačica latinske poslovice Memento te mortalem esse (Sjeti se da si smrtan), koja je prema tradiciji trebala podsjetiti rimskoga vojskovođu, koji je poslije pobjede trijumfalno ujahao u Rim, na prolaznost života. Obično bi mu to u uho šaptao jedan od njegovih robova kako bi ga na taj način „prizemljio“, budući da mu je svjetina skandirala i divila se njegovim uspjesima.
Prema drugim tvrdnjama, ova poslovica je izmjena citata u Tertulijanovom Apologeticumu, “Respice post te! Hominem te memento!“, što znači “Pogledaj iza sebe! Sjeti se da si čovjek!”. Tako je Tertulijan htio podsjetiti cara na konačnost ljudskog života dok je sjedio u svojim pobjedničkim kolima.
U svakom slučaju, ishod je isti – konačnost ljudskog života je neminovna.
Stalna svijest o ograničenosti našeg vremena u kojem živimo i volimo može nam poslužiti kao podsjetnik kako to vrijeme treba iskoristiti na najbolji mogući način i učiniti svoj život što ispunjenijim. Kada bježimo od smrti mi zapravo bježimo od života.
Dok se temom ljubavi svi rado bavimo, smrt je tema koju najčešće zaobilazimo, svjesno ili nesvjesno, mada je izvjesno da ćemo svi umrijeti, neki prije, neki kasnije.
Smrt je u konačnici ono prema čemu idemo otkad se rodimo, koliko god to možda morbidno zvučalo. No u današnje vrijeme se sve manje govori o smrti, ona je nekako marginalizirana, nepoželjna, valjda ljudi misle da ako o njoj ne pričaju čini se kao da smrt ni ne postoji, kao da je mogu nekako nadvladati.
Izbjegavajući razmišljanje o smrti, izbjegavamo sazrijevanje i promjene koje to promišljanje može uzrokovati. Izbjegavanjem razmišljanja o smrti ljudi misle da izbjegavaju patnju, a izbjegavanje patnje leži u korijenu svih emocionalnih oboljenja. Takvi ljudi u konačnici imaju problema s prihvaćanjem smrti na jasan i razuman način. Strah od smrti je, kao i svaki drugi strah, iracionalan. No, ako on postane iracionalan do te mjere da utječe na odnose s drugim ljudima ili na obavljanje zadataka na poslu, tada više ne možemo govoriti o „strašljivosti“, već o poremećaju koji neće proći sam od sebe.
Strah od smrti naš je pratilac cijelog života i način na koji s njim izlazimo na kraj umnogome određuje kakav ćemo život voditi. Kad prihvatimo činjenicu da je strah od smrti sveprisutan i neizbježan, ostaje nam da ga istražimo i nadiđemo, a svatko od nas će to učiniti na način koji mu najviše odgovara. Neophodno je prihvatiti činjenicu da taj strah postoji u svim ljudima i kako je najbolje suočiti se s njime. Izražen strah od smrti može ukazivati na nezadovoljstvo vlastitim životom.
Traganje za životnom svrhom
Mnogi neuspješno tragaju za svojom životnom svrhom ili nisu zadovoljni svojim životom. Smrt tada doživljavaju kao prijetnju jer još nisu ispunili svoju životnu svrhu. Otkrivanje smisla našeg života jedno je od najznačajnijih pitanja u životu svakog čovjeka, jer život je taj koji pita, a na nama je da dajemo odgovore na životna pitanja. Odgađanje suočavanja samo pojačava intenzitet straha i dovodi nas do hiperintencije (prekomjerne usmjerenosti na sami strah). No čovjek je veći od straha. Veći od problema.
Lav Nikolajevič Tolstoj u svom romanu „Smrt Ivana Iljiča“ navodi transformaciju koju glavni junak doživljava pri susretu sa smrću. On je živio obuzet samim sobom, prestižem, izgledom i novcem, no suočen s neizbježnošću smrti, u sebi je otkrio suosjećanje, nježnost i ljubav prema bližnjima. Na smrtnoj postelji žali zbog patnji koje im je nanio i na kraju ne umire u boli, nego u radosti.
Sad se netko može pitati, kako čovjek može umrijeti u radosti? Umrijeti u radosti znači prihvatiti sa smiješkom svoj život od početka do kraja, biti izmiren sa svima kojima nešto zamjeramo i s ponosom gledati na ono što ostaje iza nas. Prihvatiti da idemo u susret našem nebeskom Stvoritelju, jer naše biće tome teži još otkad je od Boga bilo poslano na zemlju da ispuni Njegov plan. Ljudi sa živom vjerom se pogotovo nemaju čega bojati u pogledu smrti. Oni vjeruju i znaju da je Isus Krist pobijedio smrt. Da je sišao u podzemlje i vratio se odande. Da je kraj života zapravo Happy end, a ne The end. Ne dozvolite da vas strah od smrti spriječi u stvaranju dobrih djela po kojima će vas drugi pamtiti nakon smrti.
Nadrastite svoj strah jer sigurno imate još toliko ciljeva koje želite ostvariti, a vrijeme nećete moći vratiti.
Na vama je da se pokrenete, da kažete „Dosta!“ i uzmete život u svoje ruke. Malim koracima do velikog cilja, jer vi to možete. Pitanje je samo želite li to?
Vaš Matej
