Bliži se početak školske godine i sve više po društvenim mrežama gledam slike i video uratke koji pokazuju sreću roditelja činjenicom da se bliži početak školske godine.

Kao i svake godine, otkako sam majka školarca, ne mogu se čudom načuditi tim reakcijama. Pa dobro, može li mi netko objasniti što je to tako dobro da se toliko veselite?

Mamaroga

Ja se osobno ne veselim jer s prvim danom škole, igram najodvratniju ulogu koju moram, a to je MAMAROGA. To je ono u što se većina majki pretvara ne bi li od početka školske godine pa do zadnjeg dana iste (kojeg čeka više nego sam školarac), postavila pravila ponašanja i odgovornosti vezano uz školu.

Nemojte mi sada govoriti da to nije tako, kad znam da jest. Pogotovo kod onih Roga koje imaju mušku djecu, iako ima i djevojčica koje treba tjerati da fokus prebace na knjigu. Manje ih je nego dečki, ali ih ima.

Famozno predavanje 🙂

Prošle godine smo u školi imali predavanje koje je držao gospodin iz Odjela za prevenciju ovisnosti MUP-a. I kaže čovjek, inače otac dvije djevojčice:

Kad djeca dođu kući iz škole, nemojte ih odmah napasti s pitanjima: „Kako je bilo u školi?, Jel’ bila kakav ocjena? Imaš kaj za zadaću?“

Ne, kaže on. Pustite da oni vama to sami kažu, a ako ne kažu onda započnite temu o školi s recimo pitanjem „Što ste imali danas za užinu?“

Jako sam se suzdržavala da ne ustanem i pitam tog istog gospodina (opet ću nastojati biti fina) nešto u ovom stilu:

„Vi stvarno mislite da ja koja sam rmbačila 8 sati na poslu odgovarajući na ista pitanja po milionti put, vozila se u autu koji je u polu raspadnom stanju u najvećoj prometnoj špici moleći Boga da ne stanem na putu do kuće, koja sam obavila kupnju špeceraja i dovukla sve to na 4. kat bez lifta, prošetala pesa i vratila se opet na jebeni 4. kat bez lifta, primila se pranja suđa i kuhanja – i sve to da se nisam još ni izula ni presvukla, nakon što moj jedinac dođe doma, baci ruksak, teško uzdahne, dadne mi pusu i pita „Kaj ima za jesti?“, da ja stvarno neću nakon pitanja „Kako si?“ pitati sve ono što mi vi kažete da ne smijem, jer pobogu na njih se ne smije vršiti pritisak?!?!?!“

Nisam ustala i postavila to pitanje jer su druge majke koje znaju kako sam britka na jeziku molećivim pogledima u mom smjeru ukazale da ne treba sirotog čovjeka tamo raščerečiti takvim pitanjima, obzirom da bi mu ih vlastita žena zasigurno postavila da vidi smisao tog postupka, ali i zbog činjenice da čovjek samo radi svoj posao. Dakle, taj stav „budimo obazrivi, oni su pod stresom“ je stav kojeg može imati samo otac. Ja kao majka, umorna majka, koja nakon svega ranije navedenoga moram sjesti s tim djetetom i proći s njim sve što su radili u školi, otpratiti ga na trening i nadati se da neće preumoran doći s istoga kako bih mogla kontrolirati da li je napisao zadaću, koja se BTW ne piše jer „nisam čuo ili budemo to u školi“, ja ne mogu ne pitati ta pitanja.

Možda neka od vas to može, i ja vam čestitam od srca, ali ja ne mogu. Činim li mu ja tim medvjeđu uslugu? E pa i to sam provjerila. Nakon tog famoznog predavanja pustila sam ga dva mjeseca da sam nosi teret škole i znate što se desilo? Nije imao ni jedan slobodan vikend kad sam vidjela koliko toga nije obradio u ta dva mjeseca. Moja greška – SIGURNO. Jer za sve i jesmo krivi mi – roditelji.

Kad tata nešto kaže, onda je to zakon

I sad kad ja kao žena, majka, kućanica, učiteljica, psiholog, 8 sati zaposlena da zaradim za kruh, liječnik, veterinar, čistačica, peglačica, ma nema zanimanja koje ne radim, postavim pitanje koje se njima ne smije postaviti, vjerujte mi da me zaboli što jedan otac ima o tome reći.

Otac koji dođe doma oko 7 navečer jednako umoran od posla koji je radio 8 i više sati, s novinama ispod pazuha, pojede što ga dočeka, izuje se i preuzme kontrolu nad daljinskim. Ali eto i za to smo mi žene krive, jer smo ih tako naučile. Pa nemoj – ja ću usisati, ti to ne znaš. Pa nemoj ti vješat veš, to ni na što ne sliči! Pa nemoj ti peglati, opet ćeš zapaliti košulju! Pa nemoj ti oprat suđe, porezat ćeš se!

I tako ih naučiš od početka i nakon 10 godina braka svako jutro želiš sama sebi zalijepiti šamarčinu preko gubice svog svakog tog „Pa nemoj..“. Ali pak to ne napraviš jer znaš da bi bez tebe sav taj mehanizam koji se zove obitelj, ošo u tri krasne!

Jel’ vidite i u ovim recima koliko su muški jednostavni? Vi kažete NEMOJ i on neće. Kad ste jednom rekla nemoj, njima je dovoljno… bar u ovim situacijama 😉

Zbog svega gore navedenog, mislim da je jasno da nikad neće postojati TATAROGA, jer kad tata nešto kaže, onda je to zakon. Dok, kad mama nešto kaže, onda se počnu koristiti sve pregovaračke vještine koje postoje ne bi li se izbjegla neka obaveza. Jer ipak su to mame. Mamaroge – ali su mame.

Više volim praznike

Eto, ja zato najviše volim kad su praznici pa mogu biti samo mama, mogu ne misliti o njegovim obavezama, mogu se zabavljati s njime ili uopće ništa ne raditi. Mogu uživati u svom djetetu i diviti se poslu koji sam odradila kao Mamaroga i nadati se da ljubav majke prema djetetu pobjeđuje sve, pa tako i ovo šugavo školstvo koje od njih radi robote bez emocija.

Odoh vidjeti na stranicama škole da li je objavljen raspored, pa ću pitat njega zna li kad ide u školu. Iako znam odgovor: Pa to je tek za 5 dana, opusti se mama.

Voli vas vaša, Mamaroga!

P.S. – voljela bi da mi se javite s drugačijim iskustvima po ovoj, ali i drugim temama koje obrađujem. Tek su mi 42 godine i imam još jako puno toga naučiti. ♥

Foto: Martine, Pixabay