„Estetski“ trend uzima sve više maha, a smirivanju estetske „stihije“ ne pridonose ni društvene mreže putem kojih su tinejdžeri bombardirani idealima ljepote. Rezultat je često depresija, zatvaranje u četiri zida, i u konačnici, povlačenje u sebe.

Lice i tijelo bez greške

Prošli mjesec u Dubrovniku su se okupili vodeći ljudi svjetske estetske medicine na 5. međunarodnom kongresu estetske medicine. Raspravljali su o napretku same estetske kirurgije i sve nižoj dobi pacijentica i pacijenata koji se javljaju na zahvate. Kada bi prije 20-ak godina rekli estetska kirurgija, većina ljudi bi pomislila na neku gospođu (rjeđe gospodina) u zrelim godinama koja želi popeglati bore, zategnuti kožu lica ili maknuti podočnjake. Unazad 10-ak godina to je postao sinonim za estradnjake koji, u želji da se istaknu u masi, a to ne uspijevaju svojim vokalnim vještinama ili dubljim smislom pjesme koju pjevaju, odlaze na raznorazne korekcije usana, grudi i stražnjice potičući na taj način svoju popularnost. Danas je došlo vrijeme, kažu estetski kirurzi, kada sve mlađe pacijentice žele savršeno popunjene usne, pravilan nos, izražajnu čeljust i jagodice. Jednom riječju lice i tijelo bez greške s kojim će napokon biti sretne/sretni.

Nekoliko elemenata je doprinijelo da „estetski“ trend uzima sve više maha, čak toliko da su se u zadnjih nekoliko godina i stomatolozi počeli intenzivno baviti korekcijama lica. Jedan od tih elemenata, koji su doprinijeli popularizaciji estetske kirurgije, je da su danas estetski zahvati općeprihvaćeni. Ljudi na ulici sve manje odmahuju rukom kada vide neku „plastičnjaču“ koja više uopće ne liči na sebe, jer su ljudi na to danas „oguglali“. Drugi faktor je dostupnost – kao što sam ranije naveo, danas se time bave i stomatolozi. Danas možete, uz implantat ili most, kod stomatologa dobiti i filere, korekciju jagodične kosti, čeljusti, itd.

Nezdravi ideali ljepote

Smirivanju ove estetske „stihije“ ne pridonose ni društvene mreže putem kojih su tinejdžeri bombardirani idealima ljepote i mladosti. Naime, u današnje vrijeme rijetko tko na društvenim mrežama objavljuje svoju sliku bez nekog filtera ili efekta, sve u pokušaju da, osim sadržajem kojeg objavljuje, privuče nove i postojeće pratitelje i svojim izgledom. Kao što je dokumentarni film „The Social Dilemma (2020)“ pokazao, tinejdžeri se ne znaju nositi s burom emocija i komentarima koje primaju na račun svog izgleda. Stoga često, zbog negativnih komentara, padaju u depresiju, odbijaju ići u školu, zatvaraju se u svoja četiri zida i u konačnici se povlače u sebe.

U tu zamku najčešće upadaju mladi koji nemaju dovoljno razvijeno kritičko mišljenje, koji ne vide šire sliku iza ekrana mobitela. Ne shvaćaju da detalji na tijelu i licu koje imaju su upravo tu da ih se razlikuje od drugih, da budu prepoznatljivi. Ponekad se djeca stide svojih razlika pa ih pokrivaju šminkom, kosom i slično, što je uglavnom faza koju napuste kada se prihvate takvima kakvi jesu. Ne shvaćaju da im to, što žele izgledati kao druga osoba i rješavaju to operacijom, uzima dio njihovog osobnog identiteta. To ih čini više „živim lutkama“ koje iz tvornice izlaze identične, dok se one koje se razlikuju po nečemu tretiraju kao roba s greškom.

Za primjer ću navesti svoga sina Luku (6,5) koji ima pjegice po nosu i ispod očiju i koje su meni prekrasne kao i svakome tko ga upozna. On se neko vrijeme žalio da ne želi biti „tatin pirgo“ jer mu pjegice idu na živce i smetaju ga. Nekoliko puta smo o tome razgovarali, pričali o tome da je svatko od nas poseban i jedinstven, te da nas te razlike čini posebnima. To mu se jako svidjelo, biti poseban. 🙂

Jeste li naučili djecu važnim životnim lekcijama?

Za današnje stanje u društvu krivi su i roditelji koji svoje slobodno vrijeme također provode na mobitelu, umjesto da se više druže s djecom, jer smatraju da ih djeca tinejdžeri više ne trebaju, odnosno da su im dali sve što su trebali. To bi čak i moglo biti donekle točno, pod uvjetom da su ih roditelji u mlađoj dobi naučili važnim životnim lekcijama, kao što su dobrota, ljubaznost, briga o sebi, asertivnost, prihvaćanje sebe takvog kakav jesam, ljubav prema sebi i svom tijelu, altruizam, odgovornost prema sebi i drugima i slično.

Pošto velika većina roditelja u ovim područjima nije dovoljno educirala svoju djecu, snose dio odgovornosti u tome kojim smjerom idu njihova djeca. Meni je potpuno razumljivo da ni roditelji nisu dovoljno educirani u svim razvojnim područjima pa ni ne mogu naučiti djecu svemu, no onda roditelji prvi moraju pokazati svojim primjerom kako se žele promijeniti i biti bolji kao roditelji, a ne da ih nedovoljna edukacija oslobađa odgovornosti, ili rečenica da ni oni od svojih roditelja nisu dobili sve što su trebali. Poanta i je u stalnom osvještavanju područja u kojima smo djeci u konkretnom trenutku potrebni. Dok su mali, najpotrebnije ih je nunati, maziti i redovito hraniti i pelene mijenjati.

Kako djeca odrastaju i zahtjevi koji se pred nas roditelje stavljaju su drugačiji. Dužnost roditelja je ići u korak s odrastanjem djece, tako da svaka sljedeća generacija bude bolja od one prethodne. Roditelji za početak mogu prestati surfati manje bitne stvari i početi čitati knjige i pratiti poznate i provjerene utjecajne ljude koji govore o temi odgoja i obrazovanja djece.

Budite djeci na raspolaganju dokle god odrastaju

Ako ste djecu pripremili na to da svijet nije divno mjesto u kojem cvjetaju ruže bez trnja, djeca su vam na dobrom putu da budu samostalne osobe koje ne upadaju u zamke ovosvjetovnih ideala dobrote i ljepote, već sve što im se servira promatraju kroz naočale razuma, sa zrnom soli i rasuđivanjem. To ne znači da se neće povremeno povesti za društvom, no imat će u sebi usađenu odgovornost prema roditeljima i prema obvezama, čak i životu u konačnici. Budite im na raspolaganju dokle god odrastaju, razgovarajte s njima, nađite vrijeme u danu za to.

Ako vas razne obaveze sprječavaju u tome, ostavite si barem nedjelju slobodnu da prije ručka možete porazgovarati o tjednu koji je prošao i onom koji dolazi, bez mobitela u ruci ili na stolu. Zapamtite, dok god vi njima kupujete novi mobitel i plaćate račune za korištenje istog, mobitel nije njihovo vlasništvo. Nemojte ovo miješati s poštivanjem privatnosti ili narušavanjem povjerenja. Svaki roditelj mora znati šifru mobitela svog djeteta. I mobitel ne ide u spavaću sobu, već ostaje u dnevnoj sobi, pod nadzorom roditelja. Budite uključeni roditelj kojeg zanima što dijete surfa, gugla, istražuje, koga prati, što komentira i zašto. Povjerenje je dobro, no povremena i svjesna roditeljska kontrola je još bolja.

“Propustimo li poučiti našu djecu umijeću jasnog mišljenja, marširat će za guruom koji nosi najblistaviji plašt.” – Paul Boyer

Vaš Matej

Povezano: Kako naučiti vjerovati u sebe