Beskrajan popis dijeta, preparati za njegu kože i estetske operacije nude ženama najopasniju verziju mita o ljepoti koja se može kupiti novcem. Dvostruki standardi u izgledu stalan su podsjetnik da muškarci vrijede više i da se moraju manje truditi.
Kult ružnoće
Od vremena prvog i drugog vala feminizma muška kultura suočila se s činjenicom da žensku emancipaciju više nije moguće kontrolirati. Muške strukture moći, u strahu od sve više visokoobrazovanih žena koje su u sve većem postotku zauzimale pozicije moći i postajale financijski neovisne, kreću u bespoštednu borbu diskriminacije žena prema njihovu izgledu. Kult ružnoće.
„Diskriminacija prodire tamo gdje drugi oblici diskriminacije ne mogu, trujući privatni izvor samopoštovanja“ (Naomi Wolf: Mit o ljepoti).
Kvalifikacije profesionalne ljepotice
Naomi Wolf također uvodi pojam „kvalifikacije profesionalne ljepotice“ koji se primjenjuje u svakom poslu gdje žene imaju kontakt s publikom, namećući im imperativ ljepote. Ženama se zamjeraju znakovi starenja, dok isto pravilo ne vrijedi i za muškarce kod kojih se bore i sijeda kosa promatraju kao dio njihova šarma i životnog iskustva.
Ženama se u sve većem broju zanimanja, pogotovo u zanimanjima u kojima su izložene javnosti, nameće potreba za bolnim i opasnim promjenama na tijelu – estetskom kirurgijom. Voditeljice TV programa moraju kontinuirano biti mlade i lijepe, a kad to više nisu preostaje im estetska kirurgija lica, ili otkaz. Stare i „ružne“ žene miču se iz javnog prostora. Ako imaju sreće i ne prelaze četrdesetu, dobit će neko radno mjesto iza očiju javnosti.
„Robovlasnik je mogao odsjeći nogu robu koji se opire kontroli; poslodavac može ukloniti dijelove lica žene“.
(Wolf, N.)
U muškoj kulturi „žene su samo „ljepotice“ kako bi ta kultura mogla i dalje biti muška“ (Wolf, N.)
„Kultura stereotipizira žene tako da se uklope u mit svodeći ženstvenost na ljepotu bez pameti ili pamet bez ljepote: ženama je dopušteno da imaju ili um ili tijelo, nikako ne oboje… Muška kultura čini se najsretnijom kad zamišlja dvije žene od kojih se jedna definira kao pobjednica, a druga kao gubitnica unutar mita o ljepoti“
(Wolf, N.: Mit o ljepoti, str. 77.)
Nametnuti imperativ ljepote
Dvostruki standardi u izgledu stalan su podsjetnik da muškarci vrijede više i da se moraju manje truditi. Suprotno tomu, žene vrijede manje i moraju se više truditi. Mit o ženskoj ljepoti danas služi i ekonomiji i vladi. Oni koji su manje vrijedni manje i zarađuju i teže se penju po društvenoj ljestvici.
Kako bi se popela na ljestvici moći, visokoobrazovana žena zna da je neće ozbiljno shvatiti ako se obuče pretjerano ženstveno (prosuđuje ju se prema kriteriju zavodljive ili manje zavodljive odjeće koju nosi), pa žene počinju nositi odijela i ponašati se poput muškarca, sve kako bi dobile na vjerodostojnosti.
Nametnuti imperativ ljepote žene stavlja na beskonačnu trkaću traku. One neprestano moraju svoje vrijeme i novac ulagati u bolju verziju sebe. One stalno moraju „raditi na sebi“ jer nisu dovoljno dobre, lijepe, samopouzdane. Muška kultura odbacuje žene ili kao previše lijepe ili kao previše ružne. Koji su kriteriji za procjenu muškaraca?
Diskriminaciju prema ljepoti
Prije se žena diskriminirala kao neškolovana, neuka i neupućena. Danas to više nije moguće jer su žene prekoračile postotak visokoobrazovanih muškaraca. Muška kultura morala je izmisliti neki novi oblik diskriminacije. Smislila je diskriminaciju prema ljepoti (ne prema znanju, kvalifikacijama, niti talentu).
Ženska utrka se nastavlja, a mit o ljepoti uzima svoj danak. Beskrajan popis dijeta, preparati za njegu kože i estetske operacije nude ženama najopasniju verziju mita o ljepoti koja se može kupiti novcem. Muški sustav žene i dalje drži u zatvoru. Nagrađuje se ženska intelektualna poniznost.
S obzirom na to da su muškarci stvorili bogove prema svojoj slici, oni isto tako smatraju da su njihova tijela u redu. Muškarci, kada su i pretili, postaju bogovi debljine. Ženska debljina je društveno utjelovljenje sramote. Za žene je neoprostivo biti debelom, starom i „ružnom“.
Način na koji muška kultura tretira žene, neprestano ih gurajući na margine društvenog života, željni dominacije nad njihovim tijelima, govoreći im što jesu a što nisu sposobne učiniti, nameću ženama nerealne standarde vječne ljepote.
Ovaj gore opisani nakazni društveni fenomen, za mene predstavlja KULT RUŽNOĆE.
Opis rada:
Kaširano platno ovalnog oblika (asocijacija na ogledalo) premazala sam zlatnom bojom (asocijacija na glamur). Žene diljem svijeta siromašnije su od muškaraca i manje plaćene za svoj rad, ali i siromašni trebaju luksuz, zar ne? Od žena se zahtijeva da „sjaje“ (dok je za muškarce društveno prihvatljivo da budu „mat“).
Na fotografiji je lice žene (kolaž/fotografije iz časopisa) kojoj nedostaje gornji dio glave. Na tom mjestu nalijepila sam čavle koji personificiraju glavobolju, depresiju, strah i nezadovoljstvo zbog loših i nestručnih estetskih operacija nakon kojih ženska lica (i tijela) s vremenom postaju potpuno deformirana, a žena mora uzimati antidepresive.
Ženske grudi su napravljene od akrilne paste i ovdje predstavljaju simbol današnje pomame za ugradnjom silikonskih implantanata, čak i kod vrlo mladih djevojaka. Grudi su probodene (zlatnim) čavlima kako bih ukazala za bolne postupke kojima se žene podvrgavaju, sve kako bi udovoljile kriterijima „vječne“ ljepote i mladosti.
Preko cijele kompozicije nalaze se crnom bojom naslikane okomite linije koje asociraju na zatvorske rešetke. Žena, čiji um je indoktriniran trećerazrednim psihološkim trikovima, zarobljena je u tamnici društvene indoktrinacije i predrasuda.
Autorica: Vlasta Pastuović Aleksić, Master of Fine Arts
www.vlastaart.hr
