Uvijek mi je bilo teško oprostiti nečije ružne komentare upućene mom izgledu. Bila sam slaba na njega i bila sam jako svjesna svojih nedostataka (zapravo viškova 🙂 ).

Zapitala bih se uvijek da li ta osoba stvarno misli da nisam primijetila višak kilograma? Zašto mi je to rekla? Znali su me tješiti i reći: “Gledaj tko kaže, a ne što kaže.” Ma vraga! Ne mogu se odlučiti jesu li mi teže padali dobronamjerni komentari bližnjih ili poznatih ljudi ili pak usputni komentari nepoznatih ljudi. Jer, hej! Što se mora dogoditi u tvojoj glavi da nepoznatoj osobi ideš reći nešto takvo? A s druge strane znam da me moji bližnji vole i ne razumijem zašto mi to govore? Kako u isti čas nekog možeš voljeti i povrijediti? Prvo što sam mogla učiniti za sebe je zanemariti ove nepoznate ljude. Jednostavno su nebitni, a moja misija na ovom svijetu nije naučiti i osvijestiti ih. Iduće što sam napravila, promatrala sam poznate ne bi li došla do odgovora na pitanje: “Zašto?”. Nisam još znala kuda me to vodi. Promatrajući ih primijetila sam da su oni ti koji su iz nekog razloga nesretni. Nesretni zbog 3 kilograma viška, zbog klempavih ušiju, zbog manjka kilograma, zbog malih i velikih razloga, koji su njima bili veliki…

A danas… Danas je situacija drugačija. Komentari i dalje ponekad postoje, ali danas shvaćam da oni ne nastaju zapravo zbog mene. Nastaju zbog osobe koja ih izgovara. Zbog njenih predrasuda, neinformiranosti, ograničenja, neznanja i neprihvaćanja svojih mana. Pa naravno da ne opravdavaš moj izgled kad ne razumiješ kako je do njega došlo. Ali ja te ne osuđujem.

Dvije pouke

Ova priča za vas može imati dvije pouke. Nemojte se uvrijediti kad vam se idući put dogodi slično. Ljudi to ne čine iz zloće prema vama nego prema sebi. I još važnije, nemojte i sami osuđivati ono što ne razumijete.

Autorica: Obla Marta