Naime, srela sam nedavno profesoricu tjelesnog iz osnovne škole. Objasnit ću vam kakve veze ona ima s koferima.
Bila sam nekidan u jednoj čekaonici, kad se najednom pojavila ona. Stajala je blizu mene u istom onom stavu, u tamnoplavoj trenirci, kao kad nas je strogo promatrala na satu tjelesnog, prekriženih ruku dok smo visili na ručama, hodali po gredi ili trčali krugove oko igrališta. Trnci su me prolazili od same pomisli da joj se javim, jer joj već dvadesetak godina želim reći da je bila zla i nepoštena prema svima koji su odskakali od prosjeka. Nisam je se zapravo već dosta dugo ni sjetila, ali uvijek bude češća tema kad sretnem nekog poznanika iz osnovne škole, pa proroštamo po uspomenama.
I tako gledam ja nju, a emocije samo naviru. I sjećanja. I ljutnja. I nepravda. I sjetim joj se boje glasa. I poželim joj u tom trenutku reći sve što nisam tada. Sve zbog čega sam se osjećala grozno i sve u čemu je jako griješila. Zvali smo je Žaba, ni ne sjećam se zašto. Valjda je puno skakala ili kreketala. Ili oboje, ne znam. Bila je uvijek vojnički raspoložena i stroga, nikad nasmijana, pa nam je tjelesni umjesto omiljenog bio jedan od gorih predmeta. Nije odobravala nikakav odmak od prosjeka – ni deblje, ni sporije, ni visoke, ni niske, ni samozatajne, ni nespremne. Zapravo, ne mogu se sjetiti koga je odobravala. Možda one dvije-tri curke koje su bile u okvirima četrnaestogodišnjakinja. I ne da nije odobravala pomak od prosjeka, nego je to još i naglašavala kao naše mane. Valjda je mislila ako nas osramoti pred drugima da ćemo poraditi na tome da prestanemo biti drugačiji, ne bi li ušli u njen kalup “kvalitete”. Heh, kakav pedagog od žene, ha?
Sad ili nikad!
U nekom trenutku odlučila sam joj se ipak obratiti. Bilo je sad ili nikad! Do tog trena nisam smislila što ću joj reći, nego sam samo krenula s namjerom da joj kažem sve što joj dugujem godinama. Približim joj se s leđa, zadržim dah i potapšam je po ramenu. A kad ono…….. Okrene mi se starica! Osušena, nemoćna, stara starica sa sjajnim očima, podočnjacima i usukanim, naboranim licem. Nemoćna baš kao što sam ja nekad bila nemoćna oduprijeti joj se.
I razmišljam si – što sad?? Nisam ovo očekivala! Da li da joj išta govorim? A opet, jedinstvena mi je prilika! Sad ili nikad! Ako sad ne kažem, po novom ću je se povremeno sjetiti, ali uz dodatak – da joj nisam rekla, a imala sam priliku. A s druge strane. Kako da ranim staru staricu, kako će ona to doživjeti i najvažnije – hoće li uopće shvatiti o čemu govorim?
Kofer koji već dugo nije moj
Sve to vrtjelo mi se u glavi dok sam joj odgovarala na pitanja koji fakultet sam završila, jesam li se udala i dok sam nabrajala s kim sam išla u razred da me uopće svrsta po godištu. Jer ona nas sve tako i pamti. Ne pamti emocije, ne pamti strahove. Nego vojnički – brojeve i prezimena. U tom trenutku sam shvatila – pa nemam joj što reći! Dugo sam za sobom vukla jedan kofer pun emocija, na kojem je pisalo “Žaba”. Jedan kofer u kojem je bilo poslagano sve ono što sam imala namjeru iz njega izvaditi kad za to dođe čas. Shvatila sam da taj kofer već dugo, dugo uopće više nije moj i da ne postoji taj čas i da kofer mogu odbaciti odmah i sad. Shvatila sam još nešto – da sam imala još takvih kofera, koje sam vukla za sobom bespotrebno dugo.
Sve sam ih bacila i mogu vam reći da se osjećam sjajno! Mnoge su bitke zapravo već riješene, a da tog nismo ni svjesni. Nije li to divna vijest?
Povezano: Konstantina Komplejnović
Autorica: Obla Marta
