Kazalište za bebe ili, kako se u Europi najčešće naziva “Kazalište za rane godine” (Theatre for Early Years), nije nova pojava u životu kazališta za mladu publiku (Theatre for Young Audiences) iako je svoju punu afirmaciju doživjelo tek unatrag dvadesetak godina. Nastalo je iz potrebe umjetnika da istraže sve mogućnosti i potencijale komunikacije s različitim publikama pa tako i onima 0-3 i 3-5 godina, sve donedavno smatranim skupinama za koje je stvaranje predstava besmislena aktivnost s obzirom na navodnu nemogućnost beba da “razumiju” ili da “prate” sadržaje koji im se nude. No, razvojem kazališne filozofije i estetike, ali i suvremene pedagogije i dječje psihologije, počela se drugačije razumijevati i uloga umjetnosti u razvoju djeteta i njegovu odgoju.
Estetski odgoj
Notorna je činjenica da dijete u naš svijet dolazi iz “drugog svijeta”, nematerijalnog svijeta duhovnosti, emocija, unutarnjeg svjetla, ritmova i tonova. Taj svijet nema oblike s kojima se svojim rođenjem susreće. Dijete ne poznaje zakonitosti “ovoga svijeta”, ne zna ništa o oblicima i odnosima. Osjeća samo strah i sigurnost majčina dojenja. Tradicionalni odgoj i obrazovanje stoga se svode na “učenje” o ovom svijetu o kojem mala beba ništa ne zna. Pa ipak i na ovome svijetu postoji jezik koji ona prepoznaje i s kojim je živjela prije rođenja – svijet emocija, svjetla, ritmova i tonova – svijet umjetnosti.
Upravo stoga kazalište kao zbroj svih umjetnosti, medij koji bebama govori jezikom koji beba prepoznaje iz “prošlog života”, idealna je mogućnost za bebu da premosti užas suočenja s ovim svijetom. U okruženju lijepoga, ritmičkog svijeta koji ne plaši, dijete osjeća ugodu i sigurnost te uz umjetnički jezik koji smiruje dijete lakše podnosi inače grubu tranziciju u ovaj svijet.
Upravo to osjećanje ugode u susretu s glazbom, pokretom ili svjetlom dijete će u svojem kasnijem životu identificirati kao lijepo.
Učenje života
Ako se osjećaj ugode protegne i na učenje o svijetu, dijete će uz umjetnost upoznavati oblike, kvalitetu materijala (vode, zemlje, drva, svjetla…), dualizam svijeta, osnovne razlike tvrdog i mekog, vrućeg i hladnog, svijetlog i tamnog…
U kasnijoj dobi, onoj od 3 godine naviše, kazališna će predstava odgovoriti na filozofska pitanja kojima se dijete susreće u svakodnevnom životu, ali će i progovoriti o osnovnim ljudskim odnosima te etičkim i moralnim zakonitostima koje čovjeka čine čovjekom. Upravo će kazalište pomoći djetetu razumjeti samoga sebe kao jedinku, jedinstvenu i neponovljivu te ga ohrabriti da bez straha krene u osvajanje svijeta koji čeka upravo njega.
Kažu da dijete od svoga začeća pa do svoje 3. godine prođe cijeli razvoj koji je u svojoj evoluciji čovjek prošao od stvaranja do danas. Isto tako kažu da je razvoju čovječanstva više pridonijelo umjetničko stvaranje (slikanje u spiljama, glazba, rituali, ples, mitološki svijet i svijet bajki) nego bilo koje tehnološko i znanstveno otkriće. Upravo stoga ili i zbog toga, kazalište za djecu ima ključnu mogućnost, ali i odgovornost da pomogne razvoju djeteta i njegovo snalaženje na “ovome svijetu”. Kazališna predstava za bebe jedinstvena je prilika za svako dijete da lakše prebrodi sve hridi odrastanja, mogućnost da u sigurnom okruženju ljepote i ljubavi napravi taj odlučujući korak ka cjelovitoj osobi i cjelovitom životu u budućnosti. Zbog toga je iznimno važno dijete izložiti umjetnosti što ranije i omogućiti mu da kroz umjetnost i s umjetnošću odrasta i razvija se.
Povedite svoje dijete u kazalište što ranije.
Autor: Ivica Šimić, Mala scena
Preneseno iz Časopisa Dijete&Roditelj
