Dakle, kako sam opisala u prvom dijelu ove kolumne Kamen, krš i svašta nešto, krenuli smo iz Zagreba, preko Rastoka i Like najstarijom cestom preko Velebita. Susreli smo zmajeve i vile, no dobro nismo, ali kao da jesmo, i uživali u ljepotama koje nije lako riječima opisati.

Spustivši se od Tulovih greda vijugavom cestom, mogu zadovoljno reći da nismo susreli niti jednu Kraljicu krša, ali ni Crnu kraljicu. Ispred nas se jako brzo promijenio krajolik i bilo je više nego očito da smo blizu cilju – Skradinu.

U Skradinu nisam bila jako dugo. Prošlo je više od 30 godina od kad sam prvi puta čula za pojam „boćata voda“ i imala priliku vidjeti što je to zapravo. Da, dobro ste pročitali – 30 godina. Kao klinke, sestra i ja smo svako ljeto išle na more s društvom „Naša djeca“. Ljetovanje u Skradinu smo često spominjale i rado ga se sjećale, obzirom da je moja sister na tom ljetovanju osvojila titulu „najbolje noge odmarališta“. Išla sam provjeriti da li je na tom mjestu možda obješena neka spomen ploča vezana uz tu titulu, ali na žalost ni odmaralište nisam pronašla. Ovo je moguće zadnja kolumna koju pišem, jer nakon što sister pročita ove retke, ne garantiram da bu se samo osmjehnula. A možda i bude.

Uglavnom, Skradin.

Malo mjestašce na ušću Krke u more. Mjesto gdje žive ljudi kojima nije „priša“, mjesto gdje se kava pije uz vodu, mjesto gdje komarce jedu žabe, gdje miriši na pečenu janjetinu, mjesto gdje se vozi auto utrka na stazi s najljepšim pogledom – na Skradinski buk.

Ljudi kojima nije „priša“

Eto priznajem, ja imam problem. Kao osoba koja živim i radim u velikom gradu, u užurbanoj sredini, gdje multitaskingom odrađujem više stvari istovremeno, meni je “priša“ nešto normalno. Ja uvijek nekud jurim, žurim, uvijek dođem prva i odem zadnja. I sad bi ja takva užurbana i našpanana, trebala po dolasku na natjecanje gdje obavljam delegiranu dužnost, sjesti i u miru popiti kavu, a da ne znam ni u kojoj su fazi papiri, gdje se nalazi ured, gdje spavam. Nema šanse. I zato sam, na moju žalost, ovakva otvorena i direktna, navodno okretala očima u jednom smjeru, a glavom u drugom smjeru, jer eto ljudima nije bila „priša“.

„Utrka je tek sutradan, opusti se“, rekao mi je kolega, ali uzalud. Nisam se opustila, nego sam otišla u apartman, raspakirala se i pročitala po 12897. pravilnike, provjerila obrasce i sama sebi stvorila nepotrebnu nervozu. Umjesto da sam prošetela tim malim šarmantnim gradićem, pojela kuglicu sladoleda od lješnjaka, podružila se s ljudima koje rijetko vidim i stvorila jednu lijepu uspomenu. Ali ne, nisam to napravila jer je moj ritam drugačiji. I nije dobar. Prebrz je, a zapravo šteti samo meni. Očito još nisam u toj fazi u životu da stanem i uživam u trenutku. Barem je to večer tako izgledalo.

U subotu ujutro probudio me zvuk trkaćih automobila koji su dali do znanja da je danas njihov dan. Ustala sam kao svaki uštogljeni gradski gonič robova u 6 sati i ponovno listala pravilnike i pripremala se za ne znam ni ja kako važan posao koji me taj vikend čekao. Bezveze. Pa ja to sve znam napamet i sama sebi stvaram stres. Izašla sam na doručak i putem srela Pivca. To je čovjek kojeg poznajem preko 20 godina, Dalmatinac, uvijek nasmijan, ali iako mu nije priša, stres mu nije nepoznat. Nije ni čudo kad radi s ovakvim goničima robova kao ja.

Sjeli smo za doručak i on je naručio omlet, a ja nisam ni bila gladna. Kad je omlet stigao, s tanjura se osjetio miris jagoda. 2 male sramežljive šumske jagode koje su tamo bile samo dekoracija, najfinije su šumske jagode koje sam ikad probala.

„Tako ti je sve tu kod nas, puno okusa i miriši“, rekao mi je kolega s kojim sam putovala u Skradin i nije me slagao.

Svo voće i povrće koje sam tih dana kušala u Skradinu imalo je okus djetinjstva. Imalo je miris, bilo je sočno i bilo je sezonsko. I, bilo je jeftino. Bezobrazno jeftino u odnosu na cijene koje mi plaćamo, a neusporedivo finije od stiropora koji mi jedemo. Ukrala sam mu te jagode s tanjura, ubacila malo pahuljica i jogurta i dan je mogao početi.

Budući da sam prerano ustala, odlučila sam prošetati do obale kroz park vozača. Na obali su me dočekala 2 labuda. Tako su smireno plutali onuda, da me je bilo sram moje užurbanosti i nervoze. Doplivali su do mene, dok sam šetala molom koji će jednog dana nositi ime moga supruga. Ali, o tome ćemo nekom drugom prilikom. Vozači su polako počeli izlaziti iz svojih kampera i redom su me svi srdačno pozdravili, veseleći se lijepom vremenu koje se nadvilo nad Skradin.

Utrka

Neću vas zamarati detaljima oko utrke, jer većinu vas to možda i ne zanima, ali ću vam reći da je ta obitelj koja se okuplja oko motorsporta, najšarolikija obitelj koju sam ja upoznala. Od visoko učenih ljudi, poduzetnika, managera, do jednostavnih divnih mehaničara, trgovaca, obrtnika, njihovih supruga, djevojaka, majki, sinova i kćeri. Tamo smo skoro svi isti. Možda ne isti, ali zaraženi istim virusom – oktanima.

Start utrke bio je na samom mostu iznad rijeke Krke koja je smireno uticala u buk, miješajući se sa slanom vodom, dok je petstotinjak metara prije na svom putu glasno i bučno padala niz slapove koje svojom pojavom zaustavljaju dah. Spoj krajolika, zvukova i mirisa pomiješan s mirisom spaljenih guma i ispušnih plinova, može biti ugodan samo nekome kao ja. Eto, meni je to bolje od Chanel 5. Da, posebna sam i time se ponosim.

Zahvalna sam da na svim putovanjima vezanim uz posao imam priliku upoznati ljepote koje nas okružuju, različite ljude, običaje, mentalitete i osjećati se da pripadam.

Bez obzira na to što mi se u petak glava vrtjela kao Alienu, što sam gonila po svome i što sam nabijala tempo koji samo meni paše (a zapravo i ne paše, ali sam tako navikla), ipak sam ja dio te obitelji i oni znaju da sam ja takva.

Kao netko tko je preko 20 godina u sportu savjetujem vam da i vi svoju djecu usmjerite u sport, omogućite im da kroz sport nauče disciplinu, poštovanje, red, ali i kako se nositi s porazom, a ne samo pobjedom. U sportu će upoznati mnogo različitih ljudi i sigurna sam osjetiti da pripadaju.

Toliko danas od mene, a uskoro veselije teme (ako se sister samo osmjehne).

Voli vas vaša užurbana Nevena.