Već godinama putujem Hrvatskom po raznoraznim auto i karting natjecanjima. Međutim, uvijek sam zbog istog razloga izbjegavala Skradin.
Unatoč činjenici da se u Skradinu nalazi jedna od najljepših brdskih staza u regiji, nisam bila tamo da se i sama u to uvjerim, obzirom da je to utrka koju moj suprug obožava i skoro svake godine baš tamo s ekipom provede nezaboravan vikend.
I ‘ko sam sad ja da mu to veselje kvarim?!?
Vama koji ne znate, ja na natjecanjima radim uglavnom delegirane funkcije i čim dođem na lokaciju pretvorim se u dementora s metlom u guzici kao zaštitnim oklopom od svih situacija koje me tamo čekaju. I sad bi ja takva nadrkana, nabrijana i picajzlasta do bola trebala gledati kako se on zabavlja dok ja strepim hoće li sve biti po pravilima… e ne bi, hvala. Zato mi ne idemo skupa na utrke. Ok. I to je sad jasno.
Početkom ove sezone, novi sportski direktor za brdske utrke je predložio da ja ove godine ipak odem u Skradin što sam napokon prihvatila. Tu tugu na licu mog muža nisam vidjela od zadnji put kad sam rekla da svi skupa idemo na dijetu.
Ali, shvatio je on da ja ovo moram odraditi. Nisam se veselila, da vam budem najiskrenija. Ne samo što još jedan vikend neću biti doma, nego zato što i nisam znala kako ću do tamo doći. Htjela sam da organizator ima što manji trošak, ali što sam se više trudila, to sam se više zapetljavala. I tako jedno jutro na kavi, kaže „my coffe budy“: „Pa idem ja dole svakako, možeš sa mnom!“
„Fantastično! Može!“
On je inače lik koji zna pričati o svemu, iako nam je ljubav prema auto sportu najveća poveznica, ali nije nužno glavna tema razgovora.
Došao je i taj petak
I tako došao je i taj petak. Radila sam skraćeno, tužna jer me ujutro sa suznim očima iz kuće ispratio moj pas koji je već ranije znao raditi drame kad bi ja kofere pakirala. Dan je polako prolazio, a kolega se javio s informacijom da nema auto, nego ćemo njegovim kamiončekom.
I sad bi svaka normala žena, što ja nisam nikad bila, popizdila i digla nosinu.
Zašto?
Pa eto predsjednica žirija dolazi na natjecanje u kamionu, umjesto u nekoj dobroj pili. Dakle, i ovaj stereotip smo razbili. Trenirka, kosa u repu, kamionček, kolega i ja, krenuli smo slinavom cestom prema moru. More – bljak. Niti ga volim, niti ono voli mene, ali ovaj put tamo je ono što ja volim – brdske auto utrke. Na autoputu fuj. Slinavo, nezanimljivo i dosadno, unatoč temama o kojima se raspravljalo. I nakon Jaske pala je odluka – idemo starom cestom! Najbolja odluka ikad!
Ajde priznajte, kad ste zadnji put na more išli starom cestom?!?!
Ja nikad jer uvijek nekud žurim. Nakon ovog putovanja, nisam baš sigurna da će me autoput skoro vidjeti. Dakle, ide ona rečenica koju smo stoput čuli, ali rijetko izrekli iz srca „Kako mi imamo lijepu zemlju“! Osim stotine nijansi zelene boje koju smo vidjeli putem, čistih prometnica, pokošenih i uređenih pašnjaka, novootvorenih ugostiteljskih objekata, OPG-ova, seoskih gospodarstava, putem smo susretali ljude kojima smo u očima vidjeli nadu. Nadu u bolje sutra, u isplativost vlastitog rada, u budućnost. Sve ono što mi koji živimo u velikim gradovima ne stignemo niti vidjeti, pa niti pomisli na to.
Ljudi u gradovima žive kao roboti, u 5. brzini jure bezglavo za obavezama i onda na kraju dana dođu u svoj mali stan u velikoj zgradi ne nadajući se ničemu.
Mi u gradovima samo postojimo u trenutku i to je to. Ne stižemo se nadati jer kad legnemo, baterija se ugase. Rijetki stignu maštati i nadati se. A i to maštanje kratko traje, jer sutra nas opet čeka ludnica. Ludnica od koje nemamo ništa. No, vratimo se mi na cestu.
„Piški mi se.“ – pomalo rezolutno sam rekla.
„Evo sad ćemo stati, strpi se.“ – glasio je odgovor.
Vozeći se uz rijeku Koranu, koja na nekim predjelima poprima prekrasnu smaragdnu boju, došli smo
do Rastoka. Nije ni čudo da mi se piškilo kad se izdaleka osjeća snaga vode koju sam po prvi puta
vidjela tamo. Dakle, da. Prvi put sam bila u Rastokama. I ne, nije me sramota, ali svakako ću prvom
prilikom ići ponovno.
Dakle, rijeka Slunjčica koja se preko sedrenih stijena ulijeva u rijeku Koranu, u svojemu toku kroz
Rastoke stvara mnoštvo malih jezera, brzaka i slapova od kojih su najpoznatiji Buk, Hrvoje i Vilina
kosa, a u rupama rastočke sedre žive i vidre, koje su se vratile nakon dužeg izbivanja u velikom broju.
Vidite vi tu sliku?
Zažmirite i zamislite kako kap vode juri od vrha planine prema Korani natječući se s drugim kapima koja će prva doći. Koja će kap prva pasti u Koranu i u njoj naći mir i spas. Zamislite rijeku djece koja juri nizbrdo, glasno se smijući i naguravajući se, ne bi li što zabavnije stigla do svog cilja. Evo tako i ja vidim te slapove, zelene boje koji negdje klize a negdje udaraju svom snagom o vapnenačke stijene pokazujući im svu svoju snagu.
Ubacili smo nešto u kljun, jer je dug put bio pred nama i oduševljeni viđenim krenuli dalje. Vrijeme nas je ipak služilo, jer kiše nije bilo ni u tragovima. Što smo se više približavali Lici, zrak je postajao čišći, rjeđi, krajobraz stjenovitiji, ali pašnjaci su svojim smaragdnim nijansama davali čar cijelom prizoru. Plitvice, Korenica, Udbina, Kik, Sveti Rok…
„Tu gore su ti Tulove grede.“
„Aha.“ Rekla sam kao da imam pojma o čemu priča.
„Da je cesta bolja i da znam da kiša nije napravila sranje, točno bi mogli onuda. To nam je nešto duže puta, ali vrijedi vidjeti.“ Rekao je zamišljeno i pomalo sjetno.
„Aha.“ Opet sam potvrdila, ali već s laganim strahom da bi ipak mogli skrenuti u taj krš.
Zašto strahom?
Pa eto ja se panično, ali panično, bojim zmija. A takav kraj je njihov dom.
„Ma znaš šta, ajmo mi ipak gore, ne žuri nam se, jel’ da?“ rekao je veselo moj kolega.
„Ajmo. Jupi!“ rekla sam, moleći Boga da ne sretnem niti jednu kraljicu krša.
I tako smo krenuli uskim putem prema brdu. Tunel je ostao iza nas, a ja sam moleći sve znane i neznane molitve u sebi ipak vjerovala da ću doći do Skradina. Nisam avanturista i ne volim neplanirano, ali valjda postoji razlog zašto moramo ići ovim putem. I stvarno postoji.
Pred kraj asfaltiranog puta, stali smo. Na tom mjestu nalazi se spomen ploča uklesana u stijenu na kojoj se žitelji tog kraja zahvaljuju Velebitu što ih je primio u svoja njedra i ponovno zaštitio od najezde vojske u zadnjem ratu na našim prostorima. Nisam nacionalno nabrijana i ne volim pričati o tim vremenima, ali ovdje, pred tom pločom, zastavom i tim imenima, srce mi je preskočilo, napunilo se nekim ponosom i zahvalnošću, ali istovremeno i grčem u trbuhu od pomisli što se sve tu događalo.
Tulove stijene
Krenuli smo dalje. Asfalta je nestalo i ostao je makadam, koji je bio milostiv prema kamiončeku. Izgradnja ove ceste počela je 1827. godine i trajala je 10 godina. Možete li si zamisliti što je klima napravila tom putu? Odroni kamenja i grane na cesti kroz šumu sastavni su dio pejzaža, ali eto zmija ni na vidiku. Super. 18 km makadama bilo je pred nama, a ja zapravo nisam ni znala koliko je to daleko kad voziš 40 na sat. Ali ok. Vrijedilo je, jer ono što se ukazalo pred nama, bilo je više nego veličanstveno. Nakon izlaska iz šume, ukazala se gomila stijena koja kao da je izronila iz planine. Kao lava koja se u trenutku okamenila ne bi li stvorila taj prizor koji oduzima dah. Meni osobno Tulove stijene izgledaju kao čuvar Velebita i svega oko njega. Kao budno oko Majke Prirode koje svojom pojavom iskazuje svu snagu i čaroliju postojanja.
S južne strane greda nalazi se travnati dolac – Dolac poda Tulom. To je dolina prekrasne zelene boje prošarane kamenim bazenima koje su ljudi gradili ne bi li sakupili vodu za piće ili posadili neku biljčicu. Čarobni dio cijele priječe je da po narodnim predajama na mjestima koje smo mi svojim očima tada gledali, su se legli zmajevi iz jaja, a u stijenama živjele su nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim stijenama za koje se vjerovalo u puku jest Crna kraljica koja je donosila nesreću.
Magično, zar ne?
Možete li zamisliti kasnu jesen, vjetar puše sa svih strana, savija drveća i grane, a preko te doline lete vile dok se iz jaja liježu zmajevi, a Crna kraljica sjedi na Tulovim stijenama i dirigira taj cijeli prikaz? Ja mogu. Uh što volim svoju maštu.
Ta lokacija je toliko čarobna i neopisiva da bila jedna od lokacija na kojima je tijekom 60-ih po romanima Karla Maya sniman serijal filmova o Winnetouu. Tulove grede i okolne vrtače glumile su američki Divlji zapad, a brojni poklonici legendarnih njemačkih vesterna i danas su redoviti gosti Velebita.
Na žalost, taj dio je još uvijek pod minama i siguran je samo s ceste.
Zaustavili smo se pokraj Gavranove kapelice i pogledali što nam nudi pogled prema moru. Kao na dlanu pred nama se prostiralo sve od Lošinja pa do Kornata. Krš i kamen koji smo ostavljali iza nas, polako se pretvarao u plodne vinograde, voćnjake i oranice na kojima raste najukusnije voće i povrće koje sam ikad probala.
Na vijugavoj cesti kojom smo se spuštali prema moru, u zaseoku Podprag došli smo do crkve Sv. Frane. Potpuno neobična građevina okružena je ostacima nekadašnjih svratišta i obiteljskih kuća te
daje pomalo mističan osjećaj prisustva onih mitskih bića koje smo ranije spominjali.
Napokon asfalt. Tunel Sv. Rok i krećemo lagano put cilja – Skradin.
I na kraju ovog dijela priče, ako ste u prilici, krenite starim cestama i uživajte u svemu onome što imamo, što nam je priroda stvorila i dala na uživanje.
Toliko ove srijede od mene. Ovo nije kraj priče, samo moram nešto ostaviti i za drugi put.
Voli vas vaša skitnica Nevena.
NASTAVLJA SE…
Fotografije: Nevena Skočić, osobna arhiva
