Kada me netko pita kako si, a znam da to pita iz pristojnosti, tako i odgovaram pa kažem „Dobro, hvala“. Međutim ako mi isto pitanje postavi osoba za koju znam da ju zaista zanima kako sam, u posljednje vrijeme odgovaram: „Umorna sam.“
I nisam jedina. Svakodnevno susrećem sve više ljudi koji se tuže na umor, iscrpljenost, apatiju, letargiju i depresivno raspoloženje.
Tko je kriv?
Naravno da za takvo stanje i loše raspoloženje tražimo krivce. Jer lakše nam je kada je netko drugi kriv. A pravi krivci modernoga doba su znanost i tehnologija koji bi nam trebali olakšati svakodnevni život. Imamo računala, mobitele, televizore, automobile, pećnice, grijalice, sušilice i što li već ne, a uz sva ta pomagala opet smo umorni. Kako to? U ovom materijalnom svijetu u kojemu, priznajmo si, imamo puno više nego što nam zaista treba, nedostaje ono najvažnije, a to smo mi sami. Izgubili smo sebe. Izgubili smo se u besciljnosti, rutini, nedostatku kreativnosti, dosadi. Umorili smo se jer smo zaboravili živjeti. Zaboravili smo najvažniji dio nas samih. Onaj neopipljivi dio koji svakoga od nas čini tako jedinstvenim, posebnim, drugačijim. Nitko od nas nije samo komad krvi i mesa ili skup nekakvih stanica. Da je tako bili bismo slični životinjama. Ne bismo razmišljali nego bi preživljavali uz instinkte.
Savjest
Ono što nas razlikuje od životinja je naš duh – ono jedino uvijek zdravo u nama koje zna da smo mi u svojoj biti bezgranični, neponovljivi i da možemo puno više nego što mislimo da možemo. Prema Viktoru Franklu, utemeljitelju psihoterapijskog pravca logoterapije, glavni organ duha je savjest. Ona je kao kompas koji nam govori što je dobro, a što nije. Svatko od nas dobro zna razliku. Ali sve češće ne marimo za taj unutarnji glas. Potiskujemo ga i ušutkavamo. U svakodnevnom govoru koristimo i izraze kao što su „peče me savjest“, „grižnja savjesti“ ili „ispit savjesti“. Djelovati po savjesti je slušati glas koji dolazi iz onoga što prelazi granice našega iskustva. Jednostavnije rečeno, to je Božji glas koji nas potiče činiti dobro i izbjegavati zlo.
Od ove buke i šumova izvanjskog svijeta, čujemo li mi još taj glas? Glas koji kaže da je materijalno propadljivo, da danas možemo imati sve, a sutra već sve to izgubiti. Glas koji kaže: kada si posljednji put zagrlila oca ili pohvalila svoje dijete? Kada si napravila nešto dobro za nekoga – bliskog, poznatog ili nepoznatog – svejedno? Kako se osjećate kada nekome podarite osmijeh, pomognete ući u autobus ili ponudite čaj promrzloj susjedovoj djeci? U takvim trenucima nestaju umor, prigovaranje i depresija. Zbog činjenja dobra zlo samo otpada i odlazi.
Zbog koga ili čega vrijedi živjeti?
Prosinac je vrijeme kada se priroda umiruje i odmara u tišini. Slijedimo i mi taj prirodni ritam. Povucimo se u tišinu vlastitog postojanja. Tamo ćemo lakše čuti glas, glas koji nam govori što je dobro, a što ne. Samo u tišini se možete upitati: „Zbog koga ili čega zaista vrijedi živjeti?“ U tišini se možemo odmoriti. Odmoriti dušu i tijelo, pronaći snagu, mir i radost življenja.
Autorica: Vedrana Nucak, kineziolog i logoterapeut
