Inzulinska rezistencije se sve češće spominje. Sve češće u ordinaciji imam pacijente koji dolaze s dijagnozom inzulinske rezistencije. Također, sve je veći broj pacijentica koji dolaskom na nutricionistički pregled otkriju da imaju inzulinsku rezistenciju.

Novogodišnji blagdani, sjedenje kući i manjak tjelesne aktivnosti, uz bogatu trpezu s kolačima i drugim slatkišima, razlog su više zašto pisati o ovoj temi. Inzulinska rezistencija je tema o kojoj treba puno pisati i govoriti.

Što je inzulinska rezistencija?

Inzulinska rezistencija je poremećaj u metabolizmu organizma čovjeka koji karakterizira neadekvatan odgovor stanica na djelovanje inzulina koji se izlučuje u krvotok od strane stanica gušterače.

Inzulin je hormon kojeg luči endokrini dio gušterače koji omogućava ulazak glukoze tj. šećera u stanice, kao i dalji metabolizam šećera. Kada se javi inzulinska rezistencija dolazi do situacije da stanice ne reagiraju na inzulin. Nema razgradnje glukoze u krvi i pacijent ima prvo povišen inzulin, a uskoro i povišen šećer u krvi. Sve to za posljedicu dovodi do nastanka hiperinzulinemije, metaboličkog sindroma i na kraju do bolesti dijabetesa.

Prije nego što dođe do pojave povišenog inzulina u krvi tj. hiperinzulinemije dolazi do:

• Povišenih vrijednosti triglicerida u krvi
• Visoke vrijednost mokraćne kiseline u krvi
• Ateroskleroze krvnih žila
• Debljine
• Hipertenzije – povišenog krvnog tlaka, veći od 140/90 mmHg

Što se prije dijagnosticira hiperinzulinemija i poduzmu sve mjere da se smanji količina inzulina u krvi i normalizira lučenje inzulina iz gušterače to može spriječiti nastanak dijabetesa. Vrijeme dok su samo povišene vrijednost inzulina u krvi, a vrijednost šećera u krvi je još uvijek u normalnim vrijednostima, vrijeme je kada treba reagirati. Tako se može spriječiti nastanak dijabetesa.

Inzulinska rezistencija jedan je od vodećih faktora rizika za razvoj dijabetesa melitusa tipa 2, gestacijskog dijabetesa (dijabetes u trudnoći) i predijabetesa (stanje kod koga je nivo šećera u krvi visok, ali ne dovoljno da bi se smatrao dijabetesom).

Koji su uzroci inzulinske rezistencije?

Ne zna se koji je točan uzrok nastanka inzulinske rezistencije. Do sada su provedena brojna istraživanja i može se reći da je u pitanju puno različitih faktora koji sami, ali i udruženi, mogu dovesti do tog stanja. Nasljedni faktor je jako bitan i povećava rizik za nastanak inzulinske rezistencije i dijabetesa ili hipertenzije i metaboličkog sindroma.

Pored nasljednog faktora tu su i drugi koji često mogu uvjetovati nastanak inzulinske rezistencije. Nabrojat ću samo neke od njih:

• Povećanje tjelesne težine s napomenom da je debljanje u području trbuha jedan od klasičnih znakova koji upućuju na to da je u pitanju inzulinska rezistencija. Visceralno nakupljanje masnog tkiva u trbuhu i nakupljanje triglicerida u nemasnome tkivu, naročito u mišićima i jetri, pridonose razvoju šećerne bolesti tipa 2. Za gotovo 600 gena smatra se da bi mogli biti povezani s nastankom debljine. Međutim, više o utjecaju gena na debljinu saznat ćemo u godinama koje predstoje jer su u tijeku brojna istraživanja;
• Prehrana bogata ugljikohidratima, posebno prostim šećerima tj. slatkiši, kolači, pice, pite;
• Sjedeći način života, odnosno smanjena fizička aktivnost. Muškarci s manjom kondicijom imali su 3,7 puta veći rizik za razvoja dijabetesa nego oni koji su bili u kondiciji;
• Unos visokih doza steroidnih hormona duži vremenski period može biti uzrok nastanka inzulinske rezistencije;
• Kronični stres;
• Cushingov sindrom;
• Sindrom policističnih jajnika.

Već jedan od ovih faktora može dovesti do nastanka inzulinske rezistencije, ali kada je više faktora udruženo, stanje inzulinske rezistencije je zagarantirano.

Povezano: Autofagija i intermittent fasting – Nevjerojatan utjecaj na naše zdravlje

Inzulinska rezistencija – simptomi i znakovi

Postoje brojni simptomi i znakovi koji ukazuju da pacijent ima inzulinsku rezistenciju. Nabrojat ću samo one koji su najčešći i koji mi u mojoj ordinaciji sugeriraju da je potrebno napraviti laboratorijske pretrage kako bismo dokazali ili isključili ovu dijagnozu.

Simptomi i znakovi koji mogu ukazati na postojanje ovog stanja:

Pretilost, (BMI) veći od 25. Ovo nije najpouzdaniji i apsolutan pokazatelj poremećaja jer i mršave osobe mogu imati poremećaj inzulinska rezistencija.

Podjela pretilosti prema indeksu tjelesne mase (body mass index BMI ) se izračunava u kilogramima podijeljena s visinom u metrima na kvadrat (TTkg/Vm²). B

MI je mjera koja se najčešće upotrebljava za određivanje stupnja uhranjenosti tj. debljine:

• BMI 18,5-24,9 kg/m² = normalno
• BMI 25-29,9 kg/m² = suvišna tjelesna težina – pretili (overweight)
• BMI 30,0-34,9 kg/m² = debljina I. kategorije (obesity)
• BMI 35,0-39.9 kg/m2 = debljina II. kategorije
• BMI viši od 40 kg/m2 = debljina III kategorije

Danas je poznato da visceralna debljina pouzdanije označava adipozitet i jedan je od glavnih kriterija za postavljanje dijagnoze metaboličkog sindroma.

Uz mjerenje BMI preporučuje se i mjerenje odnosa obujma struk/kukovi – WHR (waist hip ratio) ili samo mjerenjem obujma struka.

Obujam struka žene:
>80 cm = povećanje
>88 cm = značajno povećanje

Obujam struka muškarca:
>94 cm = povećanje
>102 cm = značajno povećanje

Problem metaboličkog sindroma sve se više javlja među odraslom i starijom populacijom. Najviše zabrinjava što je zastupljen sve više i među djecom i mladima. Loša prehrana bogata rafiniranim šećerom i bijelim brašnom, uz manjak tjelesne aktivnosti, dovela je do sve većeg broja djece koja su pretila. Računa se da 24 % odrasle američke populacije boluje od metaboličkog sindroma. Iznad 60. godine starosti više od 43 %, a u djece se javlja u 4-5 % slučajeva.

Još neki simptomi koji mogu upućivati na inzulinsku rezistenciju su sljedeći:

• Zaboravnost, depresija, bezvoljnost;
• Stalna želja za unosom slatkiša i nakon obroka – ovo se dešava zbog naglih skokova inzulina u krvi gdje dolazi do začaranog kruga kada bi pacijent imao potrebu da svakih 2 sata nešto jede;
• Nagli pad šećera – koji se dešava jer je previše cirkulirajućeg inzulina u krvi;
• Otežano mršavljenje, bez obzira na korekciju prehrane, čak i ako je osoba na posebnom režimu prehrane, teško mršavi, a brzo se udeblja;
• Višak masnih naslaga na trbuhu (veliki trbuh), masne naslage oko unutrašnjih organa (visceralna pretilost) su jedan od znakova koji prvi ukazuju na mogući poremećaj;
• Stalna pospanost, posebno nakon obroka uz učestalo zijevanje;
• Kronični nedostatak energije i osjećaj umora i pored obilnih obroka;
• Pojava izraslina na koži sličnih bradavicama, ispod grudi, pazuha, na vratu;
• Pojava tamnije obojenosti kože vrata, pazuha i prepone;
• Neredovni menstrualni ciklusi, pojava akni i pojačane dlakavosti kod žena koja je posljedica hormonskog disbalansa koji se događa ponovo zbog inzulinske rezistencije. Zbog ovog hormonskog poremećaja javlja se sterilitet kod žena i pojava policističnih jajnika.

Povezano: Simptomi Hashimoto sindroma i liječenje promjenom prehrane

Mehanizmi inzulinske rezistencije u debljini

Debljina izaziva inzulinsku rezistenciju tako što potiče proces koji se naziva lipoliza u masnom tkivu. Kada se masne stanice zagrade iz njih se oslobađaju slobodne masne kiseline u cirkulaciji i ove masne kiseline i trigliceridi odlaze u jetru i mišiće.

Tako nastaje „masna jetra“ koju najčešće otkriva ultrazvučni pregled. U isto vrijeme se iz masnog tkiva pretilih osoba pojačano luče proupalne tvari adipokini, što direktno ili indirektno koči djelovanje inzulina. Stupanj inzulinske rezistencije u jetri srazmjeran je veličini masne infiltracije jetre bez obzira na to koliki je ukupni porast masnog tkiva u tijelu. To znači što masnija jetra – inzulinska rezistencija ima veći stupanj.

Kako se inzulinska rezistencija liječi prehranom?

Liječenje inzulinske rezistencije podrazumijeva prvo promjenu režima prehrane. Često se moraju uključiti i lijekovi koji se koriste i u terapiji dijabetesa melitusa. To su najčešće metformin (Glucofage) koji olakšava preuzimanje glukoze iz krvi od strane mišićnih i masnih stanica i sprečava oslobađanje glukoze iz jetre.

Postoje i lijekovi koji utječu na povećanje osjetljivosti na inzulin, kao i lijekovi koji smanjuju apsorpciju glukoze u crijevima. Ove lijekove vam može preporučiti samo liječnik.

Bez pravilne prehrane ne se može riješiti inzulinska rezistencija.

Često pacijenti pitaju mogu li samo piti tablete koje im preporučim ja ili endokrinog. Odgovor je “NE”, jer nema rezultata. Prevencija i mijenjanje navika jedini je način da se rješavanja problema. Povećanje postotka mišićne mase u ukupnom sastavu tijela, i to na račun smanjenja postotka masti, ključni je faktor za kontrolu inzulinske rezistencije i sprečavanje prelaska inzulinske rezistencije u dijabetes.

Umjerena tjelesna aktivnost, koja se kontinuirano upražnjava, trening anaerobnog i aerobnog tipa blagotvorno djeluje na pacijente s inzulinskom rezistencijom. Kada dođe do manjeg gubitka tjelesne mase, uz reguliranje prehrane i aerobni i anaerobni trening, dolazi do značajnog poboljšanja laboratorijskih nalaza vrijednosti ŠUK i Inzulina u OGTT testu.

Plan prehrane i dijetetski režimi uz adekvatnu oralnu terapiju lijekovima se u ovom slučaju formiraju isključivo pod nadzorom liječnika nutricioniste. Izbor namirnica podrazumijeva izbor namirnica čiji je glikemijski index niži od 50 i hranu bogatu vlaknima, proteinima i mastima.

Hranu čiji je glikemijski indeks viši od 50 treba izbjegavati. To su:

• prosti šećeri (bijeli šećer, smeđi šećer, med )
• slatkiši
• sokovi
• bijelo brašno
• bijela riža
• bijeli krumpir
• pivo
• kokice
• mliječna čokolada.

Savjetuje se planiranje obroka koristeći što manje termički obrađeno voće i povrće, koristeći obroke bogate vlaknima (brokula, špinat, gljive, artičoke, grašak, zeleni grah, rajčica, sjemenke).

Jako je važno obratiti pozornost na adekvatan unos proteina. Unosite proteine prvenstveno iz namirnica kao što su: riba, puretina, mliječni proizvodi, piletina i jaja.

Osobama s inzulinskom rezistencijom preporučuje se redukcijska dijeta. Dijeta treba biti uravnotežena u sastavu namirnica, a sa smanjenim kalorijskim unosom. Dnevno smanjenje unosa kalorija za 500 do 1000 kcal može dovesti do smanjenja tjelesne težine. Tako se smanjuje i rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Smanjenje tjelesne težine za 20 % reducira kardiovaskularni rizik za 40 %. Također, manja smanjenja težine za 5-10 % pozitivno utječu na krvni tlak i na sniženje masnoće i glukoze tj. šećera u krvi.

Mediteranska prehrana

Sve navedene namirnice su zastupljene u mediteranskoj prehrani i zato je mediteranska prehrana zlatni standard za pacijente koji imaju problem inzulinske rezistencije.

Integralne žitarice i hrana bogata vlaknima snižava ukupni i LDL-kolesterol povećanim lučenjem žučnih kiselina te smanjenom sintezom kolesterola i masnih kiselina. Hrana bogata vlaknima popravlja glikemiju i poboljšava inzulinski odgovor. Sve ovo dovodi do boljih laboratorijskih vrijednosti inzulina i šećera u krvi.

Mediteranska dijeta bazirana je na pojačanoj tjelesnoj aktivnosti, najbolje 1 h šetnje svakodnevno ili 7000 koraka dnevno. U mediteranskoj prehrani najviše je zastupljeno povrće, grahorice, voće, orašasto voće, maslinovo ulje, žitarice, umjereno riba, mlijeko, sir, jogurt i piletina te crno vina, a vrlo malo crvenog mesa i zasićenih masnih kiselina.

Inzulinska rezistencija se sve više javlja kod osoba koje imaju višak kilograma i kojima je neophodan nutricionist kako bi korigirali svoju prehranu i izbjegli mogućnost da dobiju dijabetes.

Autorica: mr. sc. Gordana Ljoljić Dolić, dr. med.