Nemojte me pitati jesu li ti krokodili pravi, ili je to samo još jedna neobična priča. Jedna draga gospođa ispričala je tu priču. Čudno je to, da joj se imena više ne sjećam. Samo se sjećam da smo u autobusu provele pet sati zajedno. A, ona je pričala cijelo vrijeme bez prestanka.
Kratki predah je bio, samo da si uzme dovoljno zraka i nastavi dalje. Moram priznati da je bila pravi unikat. Da je nema, put bi bio uistinu dug. Njezin život nikako nije bio dosadan. Neka mi oprosti, što sam ja u više navrata izgubila strpljenje i htjela zaustaviti autobus, da bih pobjegla…
Njezina priča…
– I tako sam ja radi svojih noćnih mora, htjela potražiti stručnu osobu da mi pomogne. Ne mogu spavati. Svaku noć sanjam krokodile. Kada jutro dođe, moji podočnjaci kao u hijene. Sva sam pjegava i divlja. Ne daj Bože da me suprug nešto upita. On meni prilazi strpljivo i nježno, a mene to još više razbjesni. Pa vičem, psujem i spominjem imena koja ne bih trebala. Oprosti mi svekrva, nisi ti ništa kriva! I tako ja po preporuci, krenem psihologu. Ti si sigurno čula za onaj kvart – “U lisice mršave kokoši”?
– Ne znam. O kojem gradu govoriš? To je meni fakat bedasto! Nema logike! Pa lisica bi ih pojela, a ne čuvala ! Nema ona farmu kokoši koje hrani, radi prodaje jaja! – velim ja ljutito.
– Pa ti draga moja ništa ne razumiješ? Ona ih čuva za “Krokodila” ! Treba njega obilaziti u širokom luku!
– Ženo Božja, kod nas nema krokodila!
– Ja kažem da ima, a ti da nema! Dobro je. Idemo dalje s pričom. I tako ja nađem taj kvart, o kojem ti govorim. Na broju tri, piše iznad ulaza – “Ali-baba i četrdeset krokodila”! To je moj psiholog…
– Hoćeš reći da je on “Ali-baba”, a ostali su njegovi pacijenti.
– Eto! Shvatila si napokon! Nije njemu lako s tim krokodilima. Ja mu kažem neka ih izbjegava. Neka bježi dok ima vremena! U početku se smješkao, a nakon dva sata mojeg pričanja, kao da se htio dati u bijeg! Ja ga zaustavila tako što sam stala na vrata!
– Ti nisi baš sva svoja! – opet ja njoj tiho velim
– Kako ću biti svoja, ili bilo čija?! Reci mi ti! Nemam nikoga da mi posveti pet minuta. Ja se moram nekome povjeriti. Čula sam da ću dobiti otkaz. Evo, vidi, plačem svako malo. I psiholog je htio od mene pobjeći. Možda je u pravu. Kako obilaziti “Krokodile”? To sam mu uporno ponavljala…
– Gospođo, ja vam ne mogu pomoći! Žao mi je! Ne proganjaju vas nikakvi “Krokodili”. Sve ste to umislili. Pođite nekome tko će vas razumjeti…
– Znaš! On je još uvijek mlad. Shvatit će jednoga dana kako se moraju “Krokodili” obilaziti u širokom luku. Ne budi im na putu, ili blizu, mogli bi te pojesti.
– Ma, daj zašuti! Ne možemo od tebe spavati! – vikali su putnici.
– Tko je rekao? Vozač?! On je! Kako ćeš ti jadna ti majka, spavati i voziti?! Spava ti se, je li tako? Razumijem te. I ti si sanjao “Krokodile”!
Na prvom odmorištu gospođa je napustila autobus. Svojom voljom. Nitko joj ne vjeruje, da “Krokodili” nisu samo san, nego java…
Povezano: On to radi s toliko žara
