U životu sam se imala prilike susresti s različitim iskustvima i tehnikama rada na sebi. Svaka od njih je donijela nešto dobro u moj život i svaka me obogatila različitim iskustvom.
I kad sam ih sve prošla shvatila sam da jedino njihova povezanost daje rezultat. Ne može se raditi samo na mentalnoj ili samo na fizičkoj razini jer rezultata neće biti ili će biti polovičan. Čovjek predstavlja cjelinu i mora se kao takav i promatrati.
Kad šetam ulicama grada vidim puno izgubljenih, nervoznih ljudi bez energije. Kolektivna priča je kopanje po prošlosti, kako nam je teško i kako je stalno teško. Glavne teme su politika i odljev mozgova u inozemstvo. Kao da je opće ludilo oko nas, a sve se podrazumijeva da je normalno. Normalno je da je depresija, kriza, da ne možemo uživati.
No postoji i druga strana. Imamo svakodnevni izbor da se odlučimo na nešto drugo. Nedavno sam čitala knjigu gdje Neale Donald Walsch postavlja četiri osnovna pitanja čovječanstvu:
Tko sam ja?
Gdje sam?
Zašto sam ovdje gdje jesam?
Što namjeravam učiniti u vezi s tim?
Pitanja nisu nova, samo su stavljena na jedno mjesto radi pokretanja novog razgovora na nivou čitavog čovječanstva. Što mislite što bi bilo kada bi ljudi na facebook-u počeli razgovarati o ovim pitanjima a ne o tome gdje su jeli, šta su kupili i što se novo strašno dogodilo danas? Koliko ste spremni na promjenu? Koliko ste spremni na iznenadne situacije?
Promatram mačku u svom dvorištu: relaksirano sjedi i uživa u pojedenoj hrani, a na prvi podražaj izvana reagira promptno. Spremna je napraviti skok pet metara uvis ukoliko je to nešto što ju interesira. Ugledajte se na mačku, nemojte se pomiriti s tim da budete kao poluoblačno vrijeme, da budete „cool“, da budete poistovjećeni sa sivim i crnim odijelima i ozbiljnim licima koja idu na posao. Nasmijte se suncu, propupalom cvijetu, djetetu na ulici. Budite zahvalni na predstojećem danu i iskustvima koja vam donosi.
Pitate se kako. Imate izbor da promijenite smjer gledanja i da se fokusirate na ono što vas usrećuje. Svakodnevno pratite svoju energiju, svakodnevno promatrajte svoje misli. Um i tijelo su dio istog sustava, vaše misli kreiraju vaše stanje i konačno vaš život koliko god to nevjerojatno izgledalo.
Vrijeme je buđenja, ne ide više po starom, svaki dan se pitajte što napraviti u vezi s tim. Ne birajte samo jedan pristup promatranja sebe. Istražujte! Pitajte se što bi ljubav željela. Što bi ljubav učinila? Što bi ljubav dala?
Ne zadovoljavajte se preživljavanjem, živite život! Ne promatrajte krizne situacije kao nešto zbog čega padate u depresiju već kao priliku za samorazvoj, kao priliku da vidite što još trebate promijeniti na sebi i tražite načine kako ćete to promijeniti.
Put je dugačak, ali ako znaš kuda ideš (a to je prema sebi) onda svaki novi uvid bude slađi. Povećava se svijest, uravnotežuje se podsvijest, um nas više ne može odvesti u slijepu ulicu već svaki put osvajamo neku novu dimenziju.
Ponekad se nešto što se čini da je gubitak vremena, a to je šetnja, relaksacija ili neka vrsta terapije pokaže kao dobitak vremena jer umjesto da smo se nastavili boriti s našim umom i teškom mukom obavljali zadatke predali smo svoje muke prirodi i dobili smo novu energiju i puno brže obavili svakodnevni posao.
Niti previše duhovnosti, niti previše psihologije nije dobro, njihova povezanost čini čuda.
Prakticirajte svaki dan promatranje života i samih sebe i to će postati jedno vrlo bogato i ispunjavajuće iskustvo!
Svetlana Vukić
