Postoje trenuci kada užurbanost svakodnevice ustupa mjesto spontanosti, a odluka da se krene u kratku avanturu vodi do nezaboravnih obiteljskih trenutaka. Tako se i jesensko popodne u Humu pretvorilo u ugodno iskustvo uživanja u njegovoj jedinstvenoj atmosferi i ovu osobno-putopisnu crticu Katarine Solomun.

Dogode se dani, uglavnom tijekom produženog vikenda, kada ste sa svojim živahnim sedmogodišnjakom prošli već par radionica, posjetili rođake i prijatelje s djecom, obišli trgovinu igračaka u kojoj je kupio još jednu u nizu figura mačaka, koje bi trebale zamijeniti onu pravu, kućnog ljubimca, kojeg teško da će dobiti s obzirom da živimo u stanu. Pa se onda poslije ručka, nakon što je već po stoti put upitao a gdje ćemo danas, suprug i ja pogledamo i samo slegnemo ramenima.

Naravno, suprug bi najradije legao na kauč i tako proveo svoje savršeno popodne. Ali ne može, klinac hoće van, negdje gdje je zabavno. Dok perem suđe i u glavi odvagujem odnos udaljenosti, troškova i zanimljivosti destinacije, na pamet mi, ni sama ne znam po koji put, padne – idemo do Huma. Klinac pita gdje je to, suprug se baš okrenuo na bok u namjeri da malo odmori oko, a ja mu odgovaram da je to onaj najmanji grad na svijetu. “Daaaaaaaaa”, viče trčeći po dnevnom boravku. “Ajde, Milane, diži se”, obraća se ocu kojeg zove po imenu.

Pogled na istarske brežuljke

Spremni smo. Mali crveni ruksak Spidermana pun je stripova, autića, keksa i voća. Uz nezaobilaznu bocu vode, sjedamo u auto i krećemo. Put nas vodi riječkim zaleđem, cestom koja prolazi iznad Liburnije, prema Tunelu Učka. Kasna je jesen i šuma polako svoju ljetnu odoru mijenja onom smeđih, crvenih i žutih tonova. Učka navlači tamnosive oblake, ali nema veze, nadamo se da neće pasti kiša.

I dok se vozimo tunelom, onim nedavno izgrađenim, klinac opet pita je li na tolikoj dubini potonuo Titanic. “Otprilike, da, i tonuo je ovom brzinom kojom mi sada vozimo”, objašnjava mu Milan. “Vauuuuuuu”, do nas dopire uzdah sa stražnjeg sjedala.

Po izlasku iz tunela otvara se pogled na istarske brežuljke s razbacanim usputnim selima od par kuća. Kod Roča skrećemo na zavojitu cestu koja će nas dovesti do Huma. Prolazimo kroz Aleju glagoljaša – niz je to spomenika počecima nacionalne pismenosti čiji korijeni sežu u djelovanje svete braće, Ćirila i Metoda, i njihovih učenika. To stilizirano pismo, najprije uglato, a potom oblo, ukorijenilo se na našim prostorima, posebice u Istri, i uistinu svjedoči o civilizacijskim tragovima još u davnom 11. stoljeću.

Ponovno u Humu

I dok je klinac zaokupljen avanturom svog Čovpasa, promatram kroz staklo automobila te sive spomenike uz koje tek rijetki zastanu: stup Čakavskog sabora, kameni stol Ćirila i Metoda, glagoljski lapidarij, uspon Istarskog razvoda…

Suprug i ja prošli smo cijelom alejom početkom 2000-tih; tek smo diplomirali. Bio je topli ljetni dan i nono nam je posudio svoj prastari Golf jedinicu za čije smo gorivo potrošili cijeli mjesečni džeparac. Obišli smo sve spomenike unatoč vrućini, da bismo na kraju sjeli za stol Ćirila i Metoda. Još se sjećam lagane haljine u koju sam bila odjevena. Izvukla sam kutiju s običnim biskvitnim kockama posutim šećerom kojima smo se počastili na kraju puta. Bio je to vrhunac mog kulinarskog umijeća. Suprug je skinuo majicu i okačio je na obližnje stablo. Nasmijala sam se.

I već sa sljedećim treptajem oka više nismo bili dvoje klinaca koji su pod ljetnim suncem živo raspravljali o važnosti glagoljice, već ljudi u četrdesetima koji dolaze u Hum, valjda po tisućiti put, kako bi svom školarcu u prvom osnovne uživo pokazali zbivanja u prirodi jer u ponedjeljak piše kontrolni.

Ravnu cestu uskoro je zamijenila uzbrdica kojom se Opel sigurno uspinjao. Parkirali smo na prašnjavoj cesti u blizini groblja koje nikad nisam obišla. Vjerujem da pokojnici ne žele biti uznemireni dosadnim posjetiteljima. Prolazimo pored malog vinograda i maslinika. Sedmogodišnjak naveliko priča o tome kako grožđe zrije u jesen, baš kao i masline koje Milan priprema za zimnicu. I već trči dalje, do stabala kestena, tražeći po podu bodljikave kućice. Kroz masivna željezna vrata na kojima je izrezbaren kalendar s dvanaest prizora čovjekovih aktivnosti tijekom godine, po klizavim pločama ulazimo u najmanji grad na svijetu.

Srednjovjekovni gradić

Legenda kaže da su Hum podigli divovi od kamena koje im preostalo nakon što su sagradili neke od gradova u dolini rijeke Mirne. Ipak, ovaj je gradić sa svega 30-ak stanovnika utemeljen u srednjem vijeku, na uzvisini, opasan zidinama kao i svi srednjovjekovni gradovi. Uokolo se prostiru zeleni brežuljci. Baš kao da smo negdje u Toskani, pomislim. Kuće su kamene. Možete birati hoćete li krenuti lijevo, prema crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i obližnjem zvoniku, ili pak desno, gdje će vas uska popločana ulica izlizana nebrojenim koracima odvesti do kraja grada, odakle još jednom, vanjskom uličicom, ujedno i izlazite iz Huma.

U nekoj vrsti lože, na samom ulazu, smješten je ugostiteljski objekt Aura u kojem možete probati odlične žestice: teranino, bisku, medicu, rakiju od smokvi, limoncello… No, kako u svojoj ponudi nemaju kavu ni sokove, odlučujemo najprije skrenuti lijevo. Crkva je baš uvijek zatvorena pa nikad nisam ni uspjela proviriti u nju. Preko puta je ruševna, davno napuštena kuća na čijem se okviru smjestila mačka. Klinac jurne za mačkom uz glasne povike. Mačka šmugne, klinac za njom i upadne u kadar mladom paru iza crkve koji je upravo namjeravao ovjekovječiti se u selfieju iznad brežuljkastog pejzaža. Uz isprike, nastavljamo dalje.

Pod okriljem prvog sumraka

U dva-tri koraka opet smo ispred Aure čiji veliki šareni jastuci postavljeni na zidovima pozivaju prolaznike na degustaciju autohtonih alkoholnih pića. Spuštamo se uličicom duž koje su prozori mahom zatvoreni. Turističko ljeto već je zaboravljeno, a do idućeg treba proći još mjeseci. Jedna velika izrezbarena bundeva na pragu podsjeća nas na nedavnu Noć vještica. Ispred zadnje kuće u nizu rascvjetao se kaktus.

Nastavljamo dalje do malene galerije Colmo u kojoj klinac baš mora potrošiti deset ušteđenih eura. Izlazi ozarena lica noseći u svakoj ruci po jedan smotuljak: u jednoj je magnet sa stiliziranom vizurom gradića, a u drugoj malena keramička kuća. Za nonu, dodaje. Još dva puta prolazimo istim putem, strmim uličicama između što starih, što obnovljenih kuća. Barem nisu one Minecraft kockice, donekle su ipak autohtone, prostruji mi misao.

Zamišljam kako je prije kojih osamsto-devetsto godina istim ovim putem, pod okriljem prvog sumraka, prolazio i pop glagoljaš noseći u rukama vrijedan manuskript ispisan glagoljicom koji je morao predati župniku. Uspinjao se ulicom prema crkvi, dok mu je srce užurbano kucalo ispod smeđe mantije. Osvrtao se oko sebe jer je znao da ga nitko ne smije vidjeti. Ako rukopis padne u krive ruke, sve je gotovo. I baš kada je konačno odškrinuo vrata župnikova ureda, osjetio je nečiju ruku na ramenu, a… “Ja bih pojeo njoke”, zvonki me glas vratio u stvarnost.

Neponovljiv trenutak

Pod drvoredom kestena spuštamo se prema Humskoj konobi. Nije baš da ćemo pojesti njoke. Sjeli smo na terasu, dobro zaogrnuti jaknama, i naručili dvije kave, sok i kroštule.

Kasnojesenski sumrak pada na najmanji grad na svijetu. Suprug otpuhuje kolutove dima netom zapaljene cigarete u zrak, a ja mislim kako u ovom trenutku ne postoje baš nikakvi problemi: ni gomila rublja koju sutra treba ispeglati, ni zadaće koje treba napisati, ni posao koji je još jučer morao biti gotov, ni činjenica da je kraj mjeseca pa si uvijek nekako tanak s financijama… Postoji sada, ovaj neponovljiv trenutak, uz paru koja nam izlazi iz usta dok razgovaramo, a pogled nam je usmjeren u daljinu koja je sve manje vidljiva jer nestaje u noći.

Povezano: Spleen Trsta ili želja za ponavljajućim doživljajem grada

Autorica: Katarina Solomun