Kada bi se čovjek mogao samo malo opružiti na udobni, meki, trosjed i pogledati jednu tursku seriju. Ali, ne! Ne daju ti mira niti na trenutak.
A, bilo bi tako lijepo, skuhati jednu kavu. Staviti na stol malo kolača ili voća. Zamračiti prostoriju. Zaključati prostoriju. I zamoliti susjedovog psa da više ne laje. Lijepo zamoliti…
Evo trenutka. Tu je. Nigdje nikoga u kući. Kao naručeno. Vrijeme je. Počinje serija. A što s večerom? I što s prljavim rubljem? Trebalo bi usisati. Pospremiti. Otići u trgovinu. Peglati! Najvažnije od svega toga dragi moji je…
Je li Ozgon mrtav, ili živ?
To je sada jedino važno. Kako su samo prekinuli prošli nastavak. Onako naglo. I nitko sada ne zna što se dogodilo s čovjekom. Jesu li ga oteli? Tko ga je oteo? Možda mu je to bio brat, za kojega ne zna. A što s njegovom zaručnicom Selin? Je li i ona umiješana u tu otmicu? Moglo bi se pretpostaviti. Onaj otmičar, onaj Nedžat, baš dobro izgleda. Iako ne bi trebale, sigurno su se neke žene zaljubile u njega. Što se može, birale su srcem!
Je li Ozgon mrtav, ili živ?
Kako bih mogla znati, kada je susjeda zvonila na vrata. A suprug se vratio s posla i u jednom dahu morao sve ispričati što mu se na poslu dogodilo. Kao da je to sada, u ovom trenutku najbitnije na svijetu. I ja opet neću znati…
Je li Ozgon mrtav, ili je živ?
Povezano: Majka mi je unuka pirata, a otac narodni heroj
