Za vas koji ne znate, ja sam veliki obožavatelj lika i djela kanadskog pjevača MB, kojega zovu i novim Sinatrom.

I naravno da sam kao okorjeli ljubitelj lajkala njegove službene stranice na društvenim mrežama, koje okupljaju preko nekoliko miliona pratitelja. Dobro zapamtite broj pratitelja…preko nekoliko miliona.

Uglavnom, nakon njegovog koncerta u Zagrebu, puknula me inspiracija i povukla sam se s društvenih mreža kako bih se mogla u privatno vrijeme više posvetiti pisanju. Igrom prilika morala sam se ulogirati na Facebook jer mi je netko nešto tamo poslao, te sam bacila oko na poruke. Uz redovite komentare, provokacije, pozive da se vratim, bila je jedna poruka u sandučiću „zahtjev za poruku“. Pisalo je MB. I poruka je došla s one službene stranice koju prati…koliko ono?….nekoliko miliona ljudi.

Poruka je glasila: „How are you doing? Thank you for being a fan and appreciate the like on my page & God bless you“

Pomislila sam – aha, algoritam neki i odgovorila: „Thank you for concert in Zagreb“ i nastavila tražiti poruku koju sam došla pogledati. Međutim, netko je odgovorio na moju poruku. S tog istog službenog profila.

Budući da sad imam vašu pažnju, želim vam ispričati priču kako sam izgubila prijateljicu zbog ovakve slične situacije.

Naime, Sara (zvat ćemo ju tako jer ja ne poznam niti jednu Saru pa se nitko od meni poznatih neće osjećati neugodno) i ja smo se družile cca 8 godina. Čule smo se na dnevnoj bazi, djeca su nam se družila. Život je bio zanimljiv. Međutim, u tih 8 godina ona se rastala – 2 puta. Ok. Njezina odluka, ne petljam se i stvarno sam joj željela sve najbolje. Ali, znate mene. Što na umu, to i na drumu, ali s mašnom i u celofanu.

I tako je ona mene nazvala jedan dan, sva prpošna, uzbuđena, puna emocija i pozvala me na kavu. Našle smo se u našem kafiću gdje smo često pile kavu. Čak je i konobar ostao u čudu kad je vidio kako je Sara prpošna. Da ne bi mislili da je ona bila namćor baba, ne. Ali, ovakvu ju nismo nikad vidjeli. Naprosto je zračila. Desila joj se ljubav, kaže.

– Slušam. – pretvorivši se u velike uši i oči, rekla sam znatiželjno.
– Joj, stara, ne znam što da ti kažem, ali ovo je čudo. – govorila je tresući se od uzbuđenja. Sinoć mi se lik javio na fejsu i razgovarali smo cijelu noć.
– Razgovarali? – pitala sam.
– Ma tipkali se. Nismo pričali jer on ne može razgovarati. U Afganistanu je, na ratištu.
– HA? Na ratištu i na Fejsu? Daj me nemoj… – rekla sam pomalo sumnjičavo.
– Ma da! Ne možeš vjerovati koja slučajnost. Zove se John, ima 43 godine, udovac i ima sina koji je star kao naši.
– Zanimljivo… – rekla sam, iako su mi već sve lađe potonule, jer sam vidjela kud to ide.

Slušala sam priču o njihovom „tipkanju“, o njemu koji je vojnik, kojem je žena umrla od raka prije 3 godine, koji samostalno odgaja sina koji je cijeli njegov život i koji je toliki patriot da je otišao boriti se za tuđe ideale u najveću otvorenu ranu ove planete. Koja faca a? Aha, a ja sam balerina.

Uglavnom, ta dopisivanja su trajala danima, tjednima, a mi smo se udaljavale. Ne zato što ona nije imala vremena za mene, za djecu, kuću posao…ma ne, to je nevažno. Mi smo se udaljile zato što je meni puko film i probudila sam Sherlocka Holmesa u sebi i dala si truda saznati o liku sve što postoji na internetu. Danas to više nije neki problem. Od podataka koje je kreten javno objavio na svom profilu, samo uz pomoć Googla, saznala sam sljedeće:

– Slike koje je objavljivao kao svoje, su slike osobe koja je registrirani pedofil
– Broj telefona je evidentiran kao broj kojim se koristi skupina „lažnoprofilaša“
– Njegova satnija, nikad nije bila u Afganistanu.

Meni osobno bi prvi podatak bio dovoljan da odrežem bilo kakvu komunikaciju, pa makar ona bila bazirana na kupoprodaju umjetnih trepavica, a kamo li bilo čemu privatnom.

Umorna, zaljubljena, slijepa

I tako sam ja s tim dokazima, pozvala nju na kavu. Došla je. Umorna, zaljubljena, slijepa. Opčinjena njegovim lijepim riječima, pažnjom, nježnostima i igrom koju je vješto igrao.

– Sorry stara što se ne viđamo tako često, ali stvarno ne stižem. John planira dolazak u Hrvatsku i moram puno toga riješiti prije nego dođe. – rekla je presretno.
– Kad dolazi? – pitala sam pomalo zbunjeno.
– Čim skupim lovu za avio kartu. On ti ne može dobiti lovu dok ne ode iz Afganistana, pa mu ja moram platiti kartu, ali on će to meni odmah vratiti.
– Je.ote sara, zar ti ne kužiš?
– Što?
– Pa lik te oće zavaljati za lovu!!! – rekavši to stavila sam sve one papire na stol ispred nje.

Gledala je u te papire, vrtila ih po rukama, odmahivala glavom i nakon par minuta rekla: – Ti su ljubomorna što sam ja našla sreću i što sam zaljubljena. Uvijek si bila ljubomorna na mene i moju sreću. Zašto mi želiš ovo pokvariti??? Ja sam sretna!
– Pa zato što te volim i ne želim da te netko iskoristi i da radi budalu od tebe! Zato ti to sve govorim!
– Je.i se! – ustala je od stola, bacila mi papire u facu i otišla bijesno.

Nakon toga se nismo čule i kad bi se srele, ona bi okrenula glavu na drugu stranu.

A što joj se dogodilo?

John nikad nije došao. Nisu čak ni razgovarali, da bi mu čula glas. Njihova komunikacija svodila se na poruke putem raznih aplikacija. Kamera na mobitelu mu za Skype nije radila, selfie nije mogao slati jer je bio na TOP SECRET pozicijama… hoćete još?

E sad ono najgore.

Bivši muž je shvatio što se dešava i putem suda joj je oduzeo djecu. Dobio je skrbništvo nad njima zbog njezinog zanemarivanja klinaca. Ona je dužna Bogu i Vragu hrpu novaca koje je posudila da bi slala Johnu, a nakon što ga je konfrontirala s činjenicama, John je nestao s radara. Čak se javio neki lik koji je tvrdio da je njegov zapovjednik i rekao joj da je John poginuo.

Dakle, ovo se stvarno dogodilo.

Ovo se dešava svaki dan.

Internet je pun Johnova i naivnih Sara.

Zašto vam sve ovo pišem?

Pa zato da malo obratite pažnju na ljude oko sebe. Ženama treba pažnja. Naši muški pod pažnju smatraju: osigurao sam ti krov nad glavom, režije su plaćene, frižider je pun, imaš auto, dao sam ti djecu i servisirana si. Ovo zadnje je ružno rečeno, ali znate na što mislim. Osobno mislim da je to dovoljno da bi se žena osjećala sigurno, ali mi žene nismo jednostavne. Mi nismo kao vi muški. Mi smo rođene da bi komplicirale. Nama je znak pažnje, nešto drugo. Recimo: topla riječ, cvijetak, da nas saslušate kad pričamo, da bacite smrdljive čarape u koš za smeće, da nas poskrivećki poljubite kad se najmanje nadamo. A šta da vam kažem? Sje.ale su nas bajke, sapunice, Gospodin Savršeni i slične gluposti koje gledamo svakodnevno, a o pričama iz ljubavnih romana da i ne govorim.

Znam da nemate snage da nam uz sigurnost pružite i pažnju koju trebamo, ali nemojte zaboraviti da u svakoj od nas čuči Sara. Čuvajte nas…

I sad na kraju, što je bilo s Bublićem?

Pa naravno da me pitao jesam li udata i čime se bavim u životu.

Rekla sam mu da sam sretno udata, da na dnevnoj bazi rastjerujem kretene kao što je on i da dok mu ovo pišem policija pretražuje IP adresu s koje mi piše, te da se veselim susretu u nekim službenim prostorijama.

Nestao je s mreže. Stranicu sam prijavila i ovim putem koristim priliku ispričati se svima koji su lajkali tu stranicu. Više je nema.

Ja i dalje volim Bublića, ali očito nam nije suđeno.

Voli vas vaša Sherlock Nevena!