Bio je kišni ožujski četvrtak. Četvrtkom smo mi, studenti  i profesori fonetike, lingvistike i prava dolazili na Klub govornika u Hebrangovu i tamo vježbali držanje govora, uvježbavali se u javnom nastupu ali i dobivali “plusiće” u zalaganje iz predmeta retorike, ako održimo govor. Bila je to neka vrsta vježbaonice iz govorništva.

Tog četvrtka, ima tome sad trideset godina, naučila sam nekoliko važnih lekcija o ljudima i o sebi.

Prijavila sam se da održim govor. Mogli smo birati bilo koju temu, važno je bilo vježbati strukturu, jasno izreći središnju misao, motivirati publiku efektnim nastupom. Pripremiti govor i održati ga značilo je dva plusića u zalaganje, no, koliko se sjećam, nije mi to bio motiv. Željela sam se suočiti sa tremom pred javni nastup, izložiti se poznatoj i manje poznatoj publici i konačno pred dobronamjernom, benevolentnom publikom, mislila sam, dobiti povratnu informaciju o svom nastupu i postati bolja. Tako sam mislila.

Na taj nastup došlo je 15-ak slušača, što profesora, što studenata sa svih godina raznih fakulteta.

A onda se dogodilo. Moja najgora noćna mora, ono što sam kasnije valjda bila duboko potisnula, dogodio se tog četvrtka koji je 30 godina kasnije, na upit da napišem tekst na ovu temu, izronio iz prošlosti kao čudovište iz nekog horor filma.

Bila sam na trećoj godini fakulteta a moja životna situacija bila je, blago rečeno, očajna. Majčina bolest i alkoholizam već su odavno sporo ali nepovratno uništavali našu obitelj i ja sam nekim čudom, tu temu o kojoj se u kući nije razgovaralo, nego se preživljavalo, ja sam tu temu uzela kao temu tog mog govora.

Alkoholizam. Nisam dugo govorila. Danas bih dala sve na svijetu da mogu pročitati taj govor, ali u to vrijeme nije bilo kompjutora  i on je nestao u nekom zgužvanom papiriću u košu Hebrangove. Možda je taj napad koji je uslijedio imao neko opravdanje. Možda je taj govor odudarao od onoga što je publika tamo očekivala. Možda nije imao onu strukturu koju ću 25 godina godina kasnije opisati u svojoj  knjizi – priručniku za javni nastup. Samo se sjećam da sam potpuno predana emocijama i osobnom tragedijom govorila nekih 5 minuta o boli, tuzi, užasima alkoholne ovisnosti. Možda sam govorila nestrukturirano, prekratko, možda mi je drhtao glas. U svakom slučaju, nije to bio govor za vježbu i analizu kakvoj su moji kolege očekivali. Gužvala sam taj neki papir u ruci i jedva ga izgovorila do kraja.

Nekih par sekundi vladala je potpuna tišina. A onda je krenuo udar. Ta moja kolegica imala je dugo plavu kosu i govorila je u staccato tempu s kemijskom u ruci mašući prema meni. Žestoko me napala. Optužila za diletantizam po svim točkama optužnice. Do detalja je napala cijeli moj govor kao neprofesionalno, emotivno smeće a onda se obrušila na mene ad personam, do te mjere da mi se u jednom trenu počela obraćati sa VI. Sjećam se kao u bunilu da je jedan stari profesor s prava pokušao smiriti situaciju tako što me je započeo braniti riječima: “Mirela, che bella donna”. Avaj! Ova se tek tada rašpištoljila, ispravno tumačeći njegovu obranu kao pokušaj da se ovaj napad svede na zavist i ljubomoru. Ta energija neminovno je prešla na ostale, pa su, ponešeni njezinom strašću, krenuli sa seciranjem tog mog nastupa u detalje, dok sam sve više, ranjena već samom sobom i temom, tonula u stolici bez ikakva pokušaja da se obranim.

Sljedećih mjesec dana bila sam pod dojmom tog događaja. Naučila sam tada, prije 30 godina par lekcija o sebi i ljudima koja će obilježiti cijli moj profesionalni život.  Kada, pred kojom publikom i u kojem stanju ima smisla govoriti o kojoj temi. Koju temu odabrati, kako se publika ponaša, kako reagirati na napade…

Da mi je tada netko tih dana  rekao da ću se puno godina kasnije baviti poslom kojim se bavim, svakodnevno izlagati promatranju, kritici, ali i uspjesima koje prate posao u čitelaj i edukatora, samo bih se  gorko nasmijala. Nisam željela nikad više stati pred ljude.

A tek da mi je rekao da ću jednoga dana toliko uživati na sceni, da će biti i kritike ali i pljeska, uspona i padova, da će me suočavanje s mojim strahovima isplatiti, ojačati nas i učiniti jakima, samopouzdanima, rekla bih da je lud.

Sigurno se pitate što je bilo dalje s mojom kolegicom koja je tako, i ne znajući, utjecala na moj život. Moja najveća kritičarka te večeri postala je uspješna i priznata novinarka. I dalje njeguje taj stil – žestoko napadajući sve što ne smatra ispravnim i dobrim. Pravi novinarski pitt bull.  I mislim da je izvrsna u tome što radi.  Doduše, čula sam da je već na fakultetu znala zaviriti u čašicu, pa su mi neke stvari postale jasnije :).

Nikad nije saznala koliko me tada njezin napad oblikovao, očvrsnuo. A ja sad, s ovim odmakom, duboko u duši mislim da sam tog četvrtka održala jedan od mojih najboljih i najiskrenijih govora.

Mirela Španjol Marković, konzultantica i coach

Ciceron komunikacije d.o.o.