I curi novac, kroz prste, onomu, tko o zeleni pjesmu piše. Tko želi živjeti samo u njoj. I biva da svaki cvijet jedan uzdah znači. A čitavi stih da bude suzom popraćen.

O čemu vi sanjate, nježne, pjesničke duše? Život vas nosi tamo, gdje pravilo vrijedi, da imati manje znači, imati više…

– Ja sam Damir. Oprostite ako vam smetam. Put se odužio. Postajem nervozan. Kako to da svi danas kasne? I avion kasni. Nije poletio na vrijeme. Samo neke glupe isprike slušam. Vrijeme je novac.
– Ja sam Marija. Laganim korakom, krenite dalje. Moj savjet…
– Kojim laganim korakom čovječe? Kao da čujem svoju majku. Zato nije uspjela u životu.
– Vaša vas je majka rodila i odgojila. Veliki je to uspjeh u životu jedne žene.
– Da. I što dalje? Ostala je samo stara kuća i petoro braće. Nije da se nisu snašli u životu. Dobro im je. Ali, ja sam najuspješniji. Imam već dva stana. Jedan je u Londonu.

– A čujete li kako zemlja diše? Kako svako jutro nove čari ima. I kako se sunce nevoljko budi, ako ga mali oblak prekriva?!
– O čemu ti pričaš? Ti si se skroz izgubila. Oprosti, ali ja vas sanjare, pjesnike, duše od umjetnosti, uopće ne razumijem. Slušaj zveket. Slušaj! Curi novac, a ti o zeleni pjesmu pišeš!

Povezano: Pun mjesec i najbistriji um pomuti