Volim promatrati komentare na razne članke i kolumne. Kad čitaš misli tih ljudi jasno ti je zašto nam je država tu gdje jeste.
Neki dan su se gospođe farmaceutkinje naljutile na jednu kolumnisticu jer ih je nazvala – žene na kasi, a one su visoko obrazovani zdravstveni djelatnici.
Evo kako ja to vidim. Ne razumijem kako možeš izraz žena na kasi doživjeti kao uvredu, osim ako smatraš da si neka bolja vrsta žene od obične žene na kasi, trgovkinje. I to samo zato što si visokoobrazovana. Zlato mamino farmaceutsko, ti unatoč tome i dalje, očito, radiš na kasi. A to, ako nisi znala, nije ništa uvredljivo. Uvredljivo je kada javno tvrdiš da si bolja od nekog drugog tko je po tvojoj procjeni – običan. Nitko pri tom nije osporavao tvoja znanja, pa ne znam niti zašto ih ti sada ističeš samo zato što je netko bez uvijanja i tituliranja rekao da radiš tamo gdje radiš. Time što si se uvrijedila pokazala si da nisi ništa bolja od običnih, već lošija, i da ti visoko obrazovanje nije dalo ništa osim stručnog znanja. A to je žalosno.
Mogle su se trgovkinje javno uvrijediti na farmaceutkinje, ali nisu nažalost, ne zato što nemaju razlog, nego zato što vjeruju da su farmaceutkinje u pravu. U to ih je uvjerilo naše društvo.
Ne smiješ nazvati stvari svojim imenom
Po meni je žalosno što dan danas, ne smiješ nazvati stvari svojim imenom. Ženu na kasi – ženom na kasi, pobačaj – završavanjem života. Naravno, nisam za zabranu, ali netko treba jasno i glasni reći što je to, pa ti ženo odluči što hoćeš. A ne praviti se da je napraviti pobačaj istoznačnica s koristiti kontracepciju. Kao, a kaj sad, ima više vrsta kontracepcije, hoćeš mehaničku, hoćeš hormonalnu, hoćeš prirodnu ili ćeš pobačaj? Tak svejedno, je l’? E nije. Ne zato što sam ja veći vjernik od Pape, nego zato što ubosti iglom i usisati malo ljudsko biće u nastajanju, sa srcem koje kuca, nije kontracepcija. To je nasilan prekid života. Nije teško za shvatiti da je zakonom postavljena granica za abortus samo još jedna obična norma, a ne uistinu granica života. I nije teško za shvatiti da ne pričamo o tvojoj maternici, već o drugom ljudskom biću. Kao i da ti se ja sada ne miješam u maternicu, niti te osuđujem. Al’ o tome više drugi put.
Doktore recimo, njih ne smiješ nazvati doktorom. Moraš točno znati je li on uz to što je doktor još i profesor, docent ili nešto treće po čemu se razlikuje od ostalih običnih doktora. Ali kako vrijeme prolazi, većinom više nisu oni ti koji inzistiraju na oslovljavanju dodatnim titulama, već njihove pokorne medicinske sestre. One te prijekorno ispravljaju kada kažeš da si došao tom i tom doktoru. Gospođa u plavoj kuti odmah naglašava – PROFESORU! Da, da profesoru, ispričavaš se da te ne bi stavila zadnjeg na red čekanja.
Što još treba nazvati svojim imenom? Rodnu diskriminaciju. Vidljiva je iz aviona. Evo, samo mali primjer. Kada želiš muškarca pohvaliti kažeš da je muškarčina. Ali kada ženi kažeš da je ženetina, onda je to uvreda. Zašto? Zato što nam se čak i kroz korištenje jezika pojašnjava da je biti muškarac nešto dobro, a naravno, biti još veća koncentracija tog dobra, dakle muškarčina, još je i bolje. Biti žena je nešto što je okeeeej, i to samo zato što se mora biti politički korektan, ali neka svima bude jasno da se veća koncentracija toga neće priznati kao okej. Manja koncentracija toga nečega je više nego okej, zato budi ženica.
Hejteri
Vraćam se na hejtere. Naljutili su se i na jednu kćer, i to zato što je upisala Harvard i niže sportske uspjehe. Vjerojatno jer misle da Harvard i sportske uspjehe postižeš na isti način kako su oni kupili diplomu. A da ne pričamo koje dno od čovjeka moraš biti da rezimiraš normalnim vrijeđati maloljetnicu samo zato što ti se ne sviđa njezina mama.
Onda nešto što je doista zastrašujuće. Zašto se na tragičnim člancima uvijek nađe neki nazovi čovjek, koji stavi smajlića. I ne razumijem zašto mu policija odmah ne kuca na vrata. Ili ludara.
Ne razumijem niti zašto ljudi imaju nešto protiv influencera, a obožavaju druge medijske zvijezde. Koja je razlika, neka mi netko objasni? Osim što hrvatski influenceri nemaju iza sebe mašineriju, nego su sami od sebe napravili i proizvod i medij. A ti nisi. Pa si ljubomorko.
A neki kao da cijele dane surfaju bespućima interneta samo kako bi dokazivali internetskom pučanstvu da znaju pravopis. Dan može početi kad pronađu nekoga tko SUMLJA. Toliko sam se već načitala hejterskih komentara tih visoko načitanih i visoko kulturnih hejtera sumljivaca, da poželim postati sumljiva iz inata. Ne razumijem u čemu je trik. Ako si htio učiti ljude pravopisu, zašto nisi postao profesor, već hejter?
I da, skoro sam zaboravila hejtere hejtera. Oni se osjećaju pozvani vrijeđati hejtere, jer oni ipak vide-samo ljubav. Samo ljubav. Omiljeni hešteg #samoljubav. Nema drugog. Samo ljubav, al’ hejtere smijem vrijeđati. Samo ljubav i nek crknu koji ne misle tako. Samo ljubav, ali u dizajnerskoj haljini. Samo ljubav, ali mrš iz moje maternice. Samo ljubav, ali mrš pederi. Samo ljubav, neka vide svi da sam predivna. Najčešće stave hešteg samo ljubav, kada zapravo, samo sami sebe ljube. Što i sama novostvorena hešteg riječ kaže – samoljubav iliti samoljublje.
Ja zato ne mrzim nikog, ali mi neki idu na živce. Kaj sad, furat ću se na samoljubav i rijetko tko će skužiti.
Pozdravlja vas Ena Lav.
