Postoje trenuci u životu kada se pogledamo u ogledalo i više ne prepoznajemo osobu koja nas gleda. Gdje je nestala ta iskra? Gdje je nestala vatra koja nas je gurala naprijed, unatoč svim nedaćama? Ovo je priča o ljubavi – onoj koju nikada nisam primila, onoj koju sam gladna ljubavi tražila na krivim mjestima.

Željela sam biti voljena. Cijeli moj život nedostajala mi je ljubav. Moji roditelji su bili hladni i nisu izražavali ljubav. Ni prema meni, niti sam ikad vidjela da izražavaju ljubav jedno prema drugome. Ne samo ljubav, nego baš nikakve ljubaznosti, samo kritike, svađe, prepiranja tko je kriv, tko je u pravu.

Osjećala sam se nebitno, kao netko tko nema pravo osjećati sreću ili tugu, kao da moji osjećaji nisu bili važni. Ja nisam bila važna. Nikada nisam osjetila da sam bila posebna svojim roditeljima. Nikad to nisu pokazivali. Možda su drugima lijepo pričali o meni, ali meni nikad nisu o meni lijepo pričali.

Odrastala sam gladna ljubavi, uvažavanja, bez osjećaja sigurnosti. U neprestanom kaosu i svađi, strahu od roditelja, u strahu da će se oni međusobno pobiti. U strahu da ako nešto krivo kažem ili napravim, da će mi prigovarati ili se posvađati, jer svaka riječ je bila triger za njihovu svađu. Često sam nastojala disati što sam tiše mogla, da me ne primijete.

Voljela sam ga više nego sebe

Odrasla sam, našla sam ljubav. Barem sam mislila da je to ljubav. Ljubav koju sam od njega dobivala, jako brzo se pretvorila u nešto drugo. Bila sam zbunjena i uvjerena da nešto sa mnom nije u redu. Pokušavala sam biti sve ono što sam mislila da on želi da budem. Uzaludno. Iz dana u dan potvrđivao je ono što su moji roditelji usadili u mene – da nisam dovoljno dobra. Da, nisam bila vrijedna da me zagrli, da sa mnom popije kavu, da popriča sa mnom. Nikad mi nije čuvao leđa. Bila sam dio institucije braka u kojem sam bila nebitan statist. Dodijelio mi je takvu ulogu, a nisam je željela. Bio je sav moj svijet, i ja sam željela biti njegov.

Voljela sam ga više nego sebe. Na kraju je ubio tu silnu ljubav. Ravnodušnost koju sam osjetila, najgori je osjećaj koji sam iskusila. Rekla sam da odlazim. Nije me htio pustiti, nije se htio pomiriti s time. Rekao je da će se promijeniti, ali bilo je prekasno. Više ga nisam voljela i više nisam željela njegovu ljubav. Otišla sam. I dalje gladna ljubavi.

Trebam te

Nakon nekog vremena, ponovo sam našla ljubav. Pažnju o kojoj nisam ni sanjala da postoji. Ali pokazalo se da je to ljubav – volim te jer te trebam. Trebam osjećaj da me voliš, trebam te jer me privlačiš, trebam te jer me sastaviš kad se raspadnem, trebam te jer mi držiš leđa, trebam te jer volim osjećaj da vjeruješ u mene, trebam te jer me nasmijavaš i volim biti u tvom društvu.

Velika je razlika između volim tebe i volim ono što mi pružaš. Zvuči kao da je jedno te isto, ali nije.

Silno sam željela pripadati

Osim ljubavi, bila sam gladna pripadanja. Silno sam željela pripadati nekome, negdje. S roditeljima se nisam osjećala da tu pripadam. Svi imaju djecu, pa imaju i oni. Voljeli su me, znam da jesu, ali na svoj jako jako čudan način.

Kad od roditelja naučiš da nisi vrijedan lijepe riječi, kad ono što osjećaš nije bitno, ne računa se, onako, samo postojiš, tada ni od drugih ne očekuješ drugačije. Tako u školi nisam bila popularna, nisam pripadala nikome osim školskom zboru.

Nikad, baš nikad nisam pomislila da je u nekome drugome problem. Uvijek sam smatrala da je problem u meni i da se ja trebam promijeniti. To nikad nije bilo upitno.

Oduvijek drugačija

Imala sam prijateljice, ali sam uvijek osjećala da sam drugačija. Možda nikad nisam odrasla. Možda sam uvijek bila dijete, dok su one bile odrasle žene. Uvijek sam osjećala da su bolje od mene. Bez obzira koliko bliske bile, opet sam ja bila „samo ja“. Dala bih ruku u vatru za njih, ali nisam sigurna da bi one dale i nokat za mene. Ne jer me nisu voljele, nego, mislim da im nisam bila dovoljno važna. Ne kao one meni.

Osim toga, mislim da sam im bila „to much“. Uvijek sam bila jako emotivna. Nikad nisam bila nevidljiva, uvijek sam osjećala kao da ja sama nikad nisam sama, nego da sam cijela grupa mene. Toliko emocija. Toliko vatre. Toliko energije. Toliko strasti. Nisam poznavala nikoga tko je u sebi imao toliku vatru. Osjećala sam da iskrim. Nekad sam se osjećala kao vatromet.

Sama sam svoju vatru održavala. Nitko nije dodavao gorivo, ali dugo sam bila dovoljno snažna da tu vatru sama održavam. Sve kroz što sam prolazila nije moglo ugasiti tu vatru. Padala sam, ustajala tisuću puta. Svaki puta s jednakim žarom i snagom da navalim dalje. Sama. Započinjala iz početka. Sama.

Već dugo nisam zaplesala

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, primijetila sam da samo stojim i kuham. Inače bih uvijek plesala. Čim bih čula glazbu, tijelo bi mi samo krenulo u ritmu. Ali tog dana sam samo stajala, bez pokreta. Kada se to dogodilo? Shvatila sam da već dugo nisam zaplesala ni onako, usput, dok radim.

Nisam tada shvaćala da se moja vatra počela gasiti. Ja sam bila svoje gorivo, ali počelo je presušivati. Nisam toga bila svjesna. Tonula sam u mrak depresije. Polako. Sve dublje. Ostala sam u najcrnjem mraku.

Kad pogledam unazad, možda sam cijeli život bila u depresiji. U djetinjstvu, u adolescenciji i kad sam odrasla. Jednom mi je prijateljica rekla da previše radim da si odvratim pozornost, da se bojim stati i ostati besposlena sama sa sobom. U to vrijeme nisam mogla bez drugih ljudi. Imala sam bogat društveni život. Koliko puno sam radila, toliko sam se i zabavljala. I iako sam bila nevoljena u braku, bila sam na neki način sretna jedno vrijeme. Zadovoljna sobom. Imala sam dovoljno goriva, moja vatra je tada bila požar.

Oslobođena od stege strogih roditelja, pomirena s time da me zakoniti ne voli, okrenula sam se poslu, djetetu, prijateljicama i sebi. I skupila dovoljno hrabrosti da odem iz braka. Daleko. I to je bila najbolja odluka koju sam u životu donijela.

Moja vatra se gasila

Da, moja vatra se gasila. Mislim da ju je gasila moja druga ljubav. Samo je uzimao, obasipao me pažnjom da ne primijetim da zapravo ne daje ništa, nego samo crpi.

Nisam pripadala ni prvoj ni drugoj ljubavi. Samo su uzimali što su trebali, a dali nisu ništa. A tako sam trebala da mi čuvaju leđa. S prvom ljubavi sam imala dovoljno snage da si sama držim leđa. Bila sam jaka, imam sebe, mogu računati na sebe. Ali sam željela da mi drži leđa. Željela sam znati barem da je tu za mene, osjećati se voljeno. Pripadati. S drugom ljubavi moja vatra se sve brže gasila, čuvala sam si leđa, ali sve teže i teže.

Već dugo ne maštam

Već dugo ne maštam prije spavanja. Ponekad pokušam, ali nemam više mašte. Možda sam napokon odrasla. Ili sam samo prazna.

Prije sam često usnula maštajući o boljem sutra, o pravoj ljubavi. Da ću pripadati. Imala sam planove, ciljeve, razmišljala o njima prije nego bi zaspala, i jedva bi čekala jutro da ustanem da ih mogu ostvarivati. Kako sam bila živa. Kako sam bila puna života.

Davala sam previše sebe drugima

Sad sam samo umorna. Nisam više gladna ljubavi. Ne znam što je to. Ne znam što je to kad se netko zauzima za tebe. Ne znam kako je to kad te netko razumije. Ne znam kako je to kad je nekome važno kako se osjećaš.

Znam samo da sam davala more ljubavi, slušala, čula i razumjela, podržala, tješila, hrabrila, bila pri ruci, čuvala leđa i pazila da se on osjeća dobro.

Nemam više potrebu biti voljena, nemam više potrebu pripadati. Ni potrebu ni želju. Umorna sam. Samo sam umorna

Davala sam previše sebe drugima, i bila sretna i zadovoljna s mrvicama. Smatrala sam da su mrvice dovoljno dobre za mene. Da više od toga nije za mene.

Dat ću svu svoju ljubav

 Ali sad je dosta. Neću više prihvaćati mrvice. Zaslužujem više. Zaslužujem sve.

Dat ću sebe do kraja, sve što imam i sve što jesam. Pripadat ću u potpunosti, kao nikad do sada. Čuvat ću leđa. Bit ću nježna, tješit ću i hrabriti, cijeniti, podržati svim svojim bićem. Dat ću svu svoju ljubav. Sebi. Napravit ću sve da ponovo postanem vatromet.

Autorica: čitateljica