Što moje dijete mora znati pred polazak u školu, pitaju često stričeka Googla, i striček im mnogim člancima odgovara.

Moraju znati crtati čovjeka, tiskana slova, brojeve do deset, pet pjesmica napamet, tri uzastopna koluta unazad, govorni engleski, početni kineski i napredni Excel.

Pa kaže, ako vaše dijete to ne zna, pokušajte ovo ili ono. Pa kaže, ako vaše dijete zna brojeve do 50 i šest uzastopnih koluta unazad – napredno je. Ako zna brojeve od 100 unazad i pri tom pogodi koš svaki drugi put isprve – imate doma malog genijalca.

I tu sve počne.

Lude mame zaključe da imaju genijalca i kao svoj sveti majčinski zadatak odluče samo o tome pričati svima oko sebe. Nevažno im je pričaju li to mami koja mora pokušati ovo ili ono, mami bolesnog djeteta, mami bez djeteta ili mami svoje mame. Nebitno im je što ta druga mama želi pričati, ili želi li, ne daj Bože, istaknuti neku vrlinu svoga malog genijalca.

Najnapornije su one lude mame koje uporno navaljuju pojasniti svijetu da svi koji vide njenog genijalca naprosto polude koliko je sladak jer nikada tako slatko dijete nitko nije vidio. Jedna me uvjeravala da je cijelo ljeto baš cijela plaža buljila u njenog šestogodišnjaka, jer ni manje ni više nego izgleda kao Apolon.

Ima i onih koje cijelom svijetu naglašavaju da njihov mali muški genijalac ima nevjerojatno velikog pišonju kojem se baš svi, koji ga imaju prilike vidjeti, čude i dive. Meni je to za rubriku vjerovali ili ne, ali naletjela sam na nekoliko takvih pa vjerujem da ste i vi. Puno gore, ima i onih koje se smiju malim pišulincima nepoznate djece s plaže. Ali te su druga kategorija. To nisu lude mame. To su lude krave.

Drage lude mame, što prije shvatite da nisu samo vaša djeca genijalna, preslatka i predobra, tim prije ćete početi odgajati genijalne ljude. A i vaš društveni život će se popraviti jer će vas ljudi prestati izbjegavati. Čim prije shvatite da je vaše čudo divno i bez da uvjerite sav svijet u to, tim prije ćete opet imati frendice.

Ako to ne shvatite prije škole, itekako ćete shvatiti u školi. Jer nije škola što je nekad bila, pa nemaju svi iz svega 5. Dapače, nema djeteta koje ima uvijek baš iz svega 5. Dakle, neće niti tvoj genijalac. Zato će trebati znati dobiti nekada i manju ocjenu, preživjeti je, i ići dalje.

Naučit ćeš tablicu množenja, ali radosna biti nećeš!

Neki dan me jedna uzrujana mama pitala jesam li ja čula za te brutalne diktate iz matematike koje oni pišu. Odgovorila sam da sam čula i potvrdila da mi malo jesu prebrutalni za 2. razred. Na to je rekla da iz istih stopa ide u školu jer to utječe na samopouzdanje njezinog genijalca, i to tako ne može. Kad sam je pitala što je bilo, odgovorila je da je dobio 4. Jedna greška i odmah 4! Rekla sam joj da je moj dobio 3, ne uzrujavam se i da mi je to skroz ok.

Pa kako?

Pa tako. Ja znam da on zna, ja znam da je diktat brutalan, učiteljica zna svoje kriterije koji mene ni najmanje ne zanimaju, a posljedično mog sina zanimaju još i manje. Mene samo zanima da ona njemu prenosi znanje i da je ona dobar čovjek. Eto tako. Neka mu da koju god ocjenu želi.

Meni je to ravno dijeljenju bombona dok god ja znam da moje dijete zna i napreduje. Danas je dobio 3 bombona, jučer 5 bombona, sutra će možda dobiti 4. Tako je nekad bilo do 5. razreda, i tako bi trebalo i biti.

Ne volim ocjenjivanje ni u odrasloj dobi (ali to je kao prihvatljivo ne voljeti), a još ga manje volim u dječjoj dobi. Ma od kud njima pravo odlučiti ocjenjivati djecu i tako ih svrstavati u neke odličan, vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan kategorije. Od najmanjih nogu. U redu, ne mogu se boriti sama protiv obrazovnog sustava. Koji je izrazito loš. Na svim nivoima lošeg. Ali mogu ga ignorirati, i pokušati sačuvati sreću, bezbrižnosti i psihičko zdravlje svoje djece što duže.

Jedna mama je neki dan zamolila roditelje iz razreda da razgovaraju sa svojom djecom jer se neki od njih smiju njezinoj djevojčici koja je dobila 1 iz tog brutalnog diktata iz matematike. Zbog toga njezina djevojčica plače već dva dana. Ne zbog matematike s kojom se muči, nego zbog jedinice koju je dobila, odnosno posljedično, plače zbog djece koja joj se smiju.

To je slika našeg obrazovnog sustava.

Naučit ćeš tablicu množenja, ali radosna biti nećeš! To je kao kad odeš kod neurologa jer te boli glava, pa ti on da tablete koje ti unište srce. A gle, njegovo je da se pobrine za glavu. Ovo drugo nije njegov zadatak.

Dobre ocjene ti ne mogu donijeti uspjeh, uspjeh ti donosi radost življenja

Jedan moj prijatelj iz srednje škole bio je vrlo dobar do odličan đak, veseo, dobroćudan i duhovit. Miljenik razreda. S nešto nižim ocjenama od mene, nije uspio upisati Pravni fakultet. Izvisio je s liste. Ja sam upisala, a on nažalost nije bio te sreće. Barem sam tada tako mislila. I on vjerojatno. Ali evo, 20-tak godina kasnije, on vodi informatičke firme diljem svijeta. Krenuo je sa start-upom, a sada je daleko od toga. Izrazito je uspješan, zadovoljan i ispunjen svojim poslom. Jako je dobro plaćen, a i naputovao se po svijetu. A ja? Ja sjedim u open spaceu jedne korporacije na periferiji rodnog grada iz kojeg nisam puno maknula guzicu, i tipkam ugovore. Tko je boje prošao, prosudite sami.

Dobre ocjene ti ne mogu donijeti uspjeh. Uspjeh ti donosi radost življenja. Ali, dobre ocjene te mogu zarobiti. Jer, ako su prihvatljive visine, vode te utabanim stazama iz kojih se teško izvući. Iz utabanih staza nitko nije izašao uspješan. U pravom smislu riječi uspješan. U onom smislu u kojem ja želim biti uspješna. U kojem želim da moja djeca budu uspješna. Ne mislim pritom na uhljebljene direktore.

Što tvoje dijete treba znati prije polaska u školu?

Znači, da pojasnim, što tvoje dijete treba znati prije polaska u školu?

Mora znati biti sretno, voljeno i bezbrižno.

Jesi li ga to naučila? To je tvoj zadatak.

Mora znati biti prijatelj, pomoći drugome, ne rugati se i ne psovati.

Mora znati poštovati profesore.

Mora znati da ga nitko ne smije tući, pa ni ti.

Pa ni kad si živčana. Pa ni malo po guzi. I to ne samo zato što postoje plavi telefoni ili zato što tako piše u zakonu, nego zato što ga time vrijeđaš i pokazuješ da si intelektualno nemoćnija od svog genijalca. Tko želi takvu majku? Dalje, mora znati da onaj dječak s dugom plavom kosom koji voli plesati na Rozgu može biti puno bolji prijatelj od onog drugog dječaka koji tog plavog nagurava po školi. Mora znati da su svi genijalci na svoj način, a ne samo on. Zatim, mora znati da ocjene nisu važne. Ni najmanje. Znanje je važno.

Isprobavanje različitih stvari je važno.

Mašta je važna. Mora znati da mobiteli, playke i ostali ekrani nisu jedina moguća radost. Mora znati ljubiti psa, pjevati bez riječi, mora znati pozdravljati susjede, igrati se s praćkom i voziti bicikl. Može i s pomoćnim kotačićima, iako nečiji genijalac vozi bicikl za odrasle i to od prije nego mu se stariji brat rodio. Samo tako ćeš odgojiti zdravo i sretno dijete koje će oko sebe sijati radost i koje će kao takvo zasigurno biti uspješno u životu.

A lude tate?

Zašto pišem o ludim mama, a ne o ludim tatama?

Pa oni se ne zamaraju ocjenama, učiteljicama, profesoricama, ravnateljicama, jelovnicima, školskim predstavama, predznanjima i znanjima. O ludim tatama mogu pisati u vidu dječjih sportova. Posebno nogometa. Tamo ćeš ih najlakše pronaći. Njihovi genijalci su svi redom budući Luke Modrići.

Ludi tate nerviraju svoje dijete, drugu djecu, roditelje i trenera. S tribina viču, klincima od 7 godina, pas mater gdje gledaš i slično. Najčešće takvi ludi tateki nose ogromne pivske trbuhe oko pojasa. Zašto? Ne znam, ali mislim da se nikad nisu bavili sportom pa sad žele od sebe, preko svojih gena, napraviti ponos Hrvatske.

Pustite svoje genijalce da budu djeca

Ne odgajajte natjecatelje, odgajajte djecu. Ne pripremajte ih za uspjeh u ovom našem svijetu. Oni neće u njemu živjeti kao odrasli ljudi. Oni će živjeti u drugačijem svijetu. Vi odgajajući svoju djecu sudjelujte u stvaraju tog novog svijeta. Njihovog svijeta, svijeta budućnosti. Neka im bude pun osmijeha, ljubavi, prihvaćanja. Neka ostanu slobodnog duha i neka rašire ruke pokušavajući zagrliti cijeli svijet.

Pripremite ih za novi svijet tako da pustite djecu da budu radosna. U radosti se rađa ljubav, iz ljubavi se rađa novi život. Novi svijet.

Ljubi vas vaša luda filozofkinja Ena Lav.