U generaciji kad svi žele biti posebni i voditi najljepše moguće živote, u kojima je svaki tren savršen i svi smo najbolja moguća verzija sebe jer uvijek dajemo 120% od sebe, nameće se pitanje što se događa kad se ugase svijetla reflektora i obrišemo filtere.
Pojam normalnog i običnog se izmijenio jer smo u međuvremenu naučeni da je multitasking itekako poželjan jer smo mi superžene i supermuškarci, da je dizanje u 5 ujutro sasvim normalno jer smo pretrpani obvezama koje jedino mi možemo najbolje riješiti i kako bi stigli doručkovati s nogu smoothie u koji smo ubacili egzotično voće, klice i mlijeko koje zapravo nije mlijeko.
Vremena je sve manje, a obveza sve više, i to je poželjno, jer je biti „zauzet“ novi statusni simbol. No, pati li kvaliteta zbog kvantiteta? Košta li nas naš ego previše, a da to ni ne vidimo dok nije dijagnosticiran burnout? Samo je pitanje tko će ga dijagnosticirati jer odlazak liječniku nije na listi prioriteta pošto postoje life couchevi koji sve probleme rješavaju pozitivnim mišljenjem.
Trebamo se zapitati kada se počelo okretati glavu od „ružnih“ stvari. Zbog kulta lijepog, prirodne stvari poput krvi, bolesti, smrti, ljutnje… su postale zastrašujuće i guraju se pod tepih. Zamka je u tome što sve potisnuto upravlja našim životima iz sjene.
To nije tako čudno jer nas nitko nije učio kako se živi i vrlo mali broj ljudi zna što želi, a još manji broj ljudi živi u skladu s time. Da bi došli do toga, potrebno je preuzeti kontrolu nad svojom energijom, životnim izborima i priznati da ta silna sloboda zapravo plaši.
Strah nas je zastati na trenutak i biti sami sa sobom u tišini kako bi se zapitali što zapravo želimo. Jer ako pitamo, mogli bi dobiti i odgovor, a onda više neće biti isprike za nedjelovanje.
Ljepota je u „običnom“
S vremena na vrijeme se treba vratiti na tvorničke postavke i osvrnuti se oko sebe. Život prolazi kraj nas, željeli mi to ili ne, i ništa ne može nadmašiti stvarnu prisutnost i život punim plućima koji je istkan od dizanja i padanja, od ljubavi i bola, od svjetlosti i tame. Kad se prestanemo opirati, shvatimo koliko smo zapravo jaki i svaki dan postaje sve bolji i bolji jer cijenimo svaki trenutak koji nam je dan.
Ljepota je u „običnom“ i sve što nam zapravo treba nam je tu pod nos samo što ne vidimo i ne prepoznajemo vrijednost onog što imamo jer jurimo za „nečim boljim“, još jednom stvari koju treba kupiti jer su nam tako rekli mediji. Puno nas košta naš ego. Sve te stvari za kojima jurimo želimo samo kako bi se dokazali na van. Košta nas to financijski, ali mnogo važnije, plaćamo to dragocjenim vremenom kad (pre)više radimo posao koji nas ne ispunjava kako bi kupili stvar koja nas treba učiniti sretnima i staviti u krug s mnoštvom ljudi koji je također imaju, jer nas to tobože čini vrjednijima.
WhatsApp grupe i emotikoni nisu dostojna zamjena razgovoru u četiri oka. Instagram filter ne može obrisati suze, bile one radosnice ili od tuge, niti Google analitika treba brojati zagrljaje i poljupce.
Tehnologija i spoznaje modernog društva su tu da olakšaju i poboljšaju, a ne da zamijene pravi život.
Autorica: Goranka Rakić
Pročitajte i:
Kako uspješno komunicirati?
