Današnja zbivanja kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, potakla su me na promišljanje o težini ljudske odgovornosti. Postoji li kolektivna odgovornost ili je ona samo paravan iza kojeg se kriju oni koji niječu svoju osobnu odgovornost? Nijekati osobnu odgovornost znači ne biti kriv za nešto, već se skrivati iza autoriteta većeg od nas samih.
Eksperiment poslušnosti
Čim osoba prihvati svoju odgovornost kao pojedinca u ovom društvu, s tim dolaze obaveze i dužnosti koje ima svaki pojedinac. Ispitivanjem ove ljudske podvojenosti bavio se jedan od pionira socijalne psihologije, Stanley Milgram. Rođen je u periodu između dva svjetska rata 1933. godine u Bronxu (New York), a svoju je znanstvenu karijeru počeo razvijati u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Odrastao je u obitelji židovskih imigranata, što je bitno znati obzirom na narav eksperimenta po kojem je postao poznat.
Ono što je on odlučio provjeriti nizom istraživanja je može li jedan eksperimentator navesti obične ljudi da počine nemoralna djela, kao što je zadavanje jake boli nevinim promatračima (u njegovom eksperimentu). Svoje istraživanje temeljio je na psihološkom eksperimentu koji je osmislio Solomon Asch, njegov mentor, 1950. godine. Asch je htio ispitati do kojeg stupnja pojedinac odabire vlastito mišljenje pod utjecajem mišljenja većinske skupine.
Ispitanik je postavljen u prostoriju sa sedam drugih ljudi koji su bili Aschovi suradnici, a da ispitanik to nije znao. Ispitanik je uvijek sjedio na kraju reda tako da je morao slušati prosudbe svih prije nego bi dao svoju. Svakoj osobi u grupi pokazano je 18 parova karata. Kontrolna skupina provela je 18 samostalnih prosudbi. Ispitanici u kontrolnoj skupini dali su 95 % točnih prosudbi, dok su ispitanici, koji su bili u grupi Aschovih suradnika s netočnom prosudbom, dali 80 % netočnih odgovora. Znači da su se većinom složili s netočnim odgovorom iako su mislili suprotno – to se kasnije nazvalo Aschova paradigma.
Povezano: Kako se pokrenuti u pravom smjeru
Pandorina kutija leži tik ispod površine svakodnevnog života
Stanley Milgram je bio izrazito zainteresiran za proučavanje svakodnevnog ljudskog ponašanja i međusobnih odnosa. Vjerovao je da Pandorina kutija leži tik ispod površine svakodnevnog života i da je vrijedno truda preispitivati ono što uzimamo zdravo za gotovo.
Cilj njegovog rada bio je učiniti vidljivim socijalne pritiske koji, ostajući često neprimijećeni, nama upravljaju. Zato je njegovo istraživanje išlo korak dalje od Aschovog, a sastojalo se u tome da stvarni sudionik kao učitelj, zadaje elektrošok učeniku svaki put kada ovaj daje pogrešan odgovor na postavljeno pitanje. Tijekom izvođenja eksperimenta, svaki idući put kad bi učenik napravio novu grešku, učitelji su dobili uputu da povećaju snagu elektrošoka. Učenici su, naravno griješili, pa su im učitelji morali davati sve jače elektrošokove, dok su istovremeno mogli čuti kako to kod učenika izaziva bolne krikove ispuštane u agoniji.
Preklinjali su učitelja da prekine te bi učenik na kraju i utihnuo. Sigurno se pitate tko su bili ti ljudi koji su u ovom eksperimentu išli do te, krajnje, mjere? Možda nagađate da su to bili ljudi s dokazanom, evidentiranom nasilnom prošlošću, možda rehabilitirani zlostavljači ili zločinci. Ne, sudjelovali su obični ljudi poput nas, dobrovoljci koji su se svojevoljno prijavili za sudjelovanje u psihološkoj studiji.
Eksperiment poslušnosti – običan čovjek i autoritet
Naravno da šokovi nisu bili pravi i da su učenici bili eksperimentatorovi suradnici, ali stvarni sudionici (učitelji) to nisu znali. Ono što je uslijedilo, postalo je jedno od najpoznatijih istraživanja u socijalnoj psihologiji. Iako se na Sveučilištu Yale, na kojem je Milgram predavao, predviđalo da će svega 1% populacije ići do najintenzivnijeg šoka od 450 volti, nisu bili u pravu. Čak 62,5 % sudionika je po eksperimentatorovu nalogu išlo do kraja, zadajući šokove od 450 volti.
Taj eksperiment je postao poznat pod nazivom “Obedience experiment“ (eksperiment poslušnosti). Milgram ga je proveo krenuvši od hipoteze da će “običan čovjek” biti u stanju ozbiljno ozlijediti drugog “običnog čovjeka” ako mu to naloži autoritet. Obzirom na njegove židovske korijene, ne mogu se oteti dojmu da je jednim dijelom u svojem istraživanju bio vođen skidanjem kolektivne krivice te preuzimanjem osobne odgovornosti svake osobe u zapovjednom lancu koja je doprinijela Holokaustu. Jedino preuzimanjem osobne odgovornosti možemo polagati nade da se takvo nešto ponovo neće dogoditi. Nakon svih strahota koje su se događale u 2. svjetskom ratu, ali i ranije, mnogi su se pitali koliko ljudi moraju biti motivirani da bi iskazali brutalnost prema drugim ljudima. Ne samo oni koji nose uniformu, već i obični ljudi, bili su primorani na obavljanje okrutnih i strašnih nedjela.
Vlastita odgovornost
Nama u Hrvatskoj nije trebala psihološka studija, već smo imali stvarnu situaciju u Domovinskom ratu gdje su najbliži susjedi, koji su zajedno živjeli kuća do kuće zadnjih 50 godina, u tren oka bili jedan drugom najveći neprijatelji, odnosno bili su osobe koje su u svojoj mržnji išle do kraja. A zašto? Zato što je u jednom trenutku, autoritet u vidu državnog poglavara proglasio određenu skupinu ljudi neprijateljima, što je bilo dovoljno da se kod određenog broja ljudi ugase višegodišnji dobrosusjedski odnosi.
Cilj ovog članka nije stati na nečiju stranu, već pozvati svakoga ponaosob da drži do svoje vlastite odgovornosti i poštuje tuđe mišljenje i stavove, da razmišlja vlastitom glavom i sagleda duh vremena (Zeitgeist) u kojem se nalazimo.
Pošto znamo da će se čovjek pokoriti čak i najzlonamjernijem autoritetu imamo posebnu obvezu na pozicije autoriteta postavljati one za koje je najvjerojatnije da će se ponašati humano i mudro. Izazov leži u tome da stvorimo takve političke strukture koje će savjesti dati bolju šansu kada je suprotstavljena zabludjelom autoritetu.
(Stanley Milgram, Psychology Today, 1974).
Povezano: Kako otopiti kameno srce ili u potrazi za tuđom srećom
