Mjesto koje u meni budi sjećanja na prošle dane, priče obitelji, dvorac koji to zapravo nikada nije bio, tajanstvene trenutke koji su ostali zauvijek utkani u maglovite slike mog djetinjstva… Ovo je priča o jednom zaboravljenom svijetu, koji iako napušten, još uvijek živi kroz sjećanja.
Kada netko kaže dvorac, većina nas zamišlja nekakvo ogromno zdanje, nalik onima iz vremena vitezova i seoskih buna, iz kojeg su vladali neki gotovo nevidljivi, a strašni ljudi. Iako, mi koji smo odrasli na selu, dvorcem bi smatrali čak i neku malo veću kuću. Tako smo dvorcem nazivali zdanje koje je nekada davno Šumarija izgradila u šumi na Vidiku. Zapravo, to je bila obična dvoetažna kuća, namijenjena lovcima za odmor, ili nešto slično.
Ovo je donekle nagađanje, jer se te kuće i te šume sjećam vrlo maglovito iz djetinjstva. Iako je nekih davnih godina tu bilo nekoliko kuća i lugarnica na kojoj je služio moj djed, pa je cijela obitelj živjela na rubu šume. Lovačka kuća je obnovljena godinama kasnije, a što je zanimljivo – postoji i dan danas iako ja ne znam čemu sada služi.
Najviše se sjećam izleta kad su nas roditelji vodili u prirodu kao klince. Između šume i pašnjaka tekla je rječica u kojoj smo se ponekad znali i kupati, dok su na pašnjaku pasla stada krava. Sjećanja mi sada lutaju između prošlosti, budućnosti i sadašnjosti, sve mi je pomalo izmiješano jer tamo nisam bila desetljećima. Nedavno sam to mjesto ponovno vidjela na slikama.
Pamtim šumu i cijeli taj kraj po jednoj dječjoj igri u kojoj smo morali zamišljati kuću, sobu, vazu… Nisam sigurna kako je točno išla, ali kad god bi se to spomenulo, meni je uvijek na pamet padala baš ta šuma i ta kuća.
Jedna sasvim drugačija šuma
Možda kao šuma Striborova, magična šuma ili čak šuma iz Narnije… Ovo je ipak jedna sasvim drugačija šuma – posebna jer je vezana za našu obitelj, a na neki čudan način smatram je svojom. Nikada me nije plašila, iako je često bila mračna i vlažna, osobito nakon kiše. Bila je puna raslinja i gljiva koje se nisam usudila brati, jer u našoj daljoj rodbini, cijela jedna obitelj se otrovala njima.
Ali kuća je bila nešto sasvim drugo. Zamišljala sam je kao tajnovito mjesto gdje su se odvijali misteriozni rituali, gdje su boravili neki meni nepoznati ljudi, gdje su se danju, a posebno noću, odvijale tko zna kakve čudne stvari.
Svako sjećanje na tu kuću izazivalo je u meni nelagodu. Ni sama ne znam zašto. Možda zato što u njoj nikada nitko nije živio, pa nikada nije imala nikakvu toplinu. Već sam pomislila da i nije stvarna, sve dok je nisam ponovno vidjela na sestrinoj slici.
Ta šuma, zapravo, nosi u sebi dio naše obiteljske povijesti. Tamo su se dogodile mnoge stvari o kojima znam samo iz priča.
Je li djed stvarno pušku dobio od cara Franje, tih nekih davnih godina kada su tu dolazili u lov? Je li stvarno bomba za vrijeme rata pala baš u sobu gdje je inače spavala moja majka kao dijete i nekom ludom srećom nije eksplodirala?
Jesu li tamo nekada zime bile tako hladne i prekrivene velikim snijegom da nitko gotovo do proljeća nije mogao nikuda?
Tko zapravo zna koja je od mnogih priča koje sam čula istinita, jer mi sada sve to izgleda pomalo bajkovito.
Zaboravljeni svijet moga djetinjstva
Ali najvažnije od svega, Vidik je naziv koji savršeno pristaje mjestu koje sam opisala. Iako je danas potpuno napušten, nekada davno bio mjesto života i raznih zbivanja. Jednom davno, na dvorištu, majka je kupala starijeg brata u koritu, dok je sestra, ljubomorna što više nije jedinica, u trenutku majčine nepažnje pokušala bratu odgristi prst. Doduše, to sigurno nije bila istina, branila se ona, samo ga je malo gricnula da prestane plakati.
Nekada davno, ovo je bilo mjesto za izletnike i znatiželjnike, željne mira i spokoja koje je pružala netaknuta priroda. Nekada davno kroz nesiguran krov moja je majka pala u jasle i ozlijedila kičmu, što joj je priskrbilo mjesece ležanja u „koritu“, ali i posljedice za cijeli život. Nekada davno… bilo je toliko toga čega danas više nema, a naša djeca, nažalost, nikada neće znati da su takva čuda postojala.
Jedina konstanta je stara šuma i „dvorac”, koji bar nas, koji se maglovito sjećamo svih tih dana, ipak podsjeća da se sve to možda zaista dogodilo.
Autorica: Željka, čitateljica
