Često u razgovoru s roditeljima čujemo kako se žale da su djedovi i bake veći autoriteti njihovoj djeci od njih samih. Neki roditelji ne dovode često svoju djecu djedovima i bakama i nisu svjesni što djeca time gube.
Roditelji trebaju znati da je prva, najsnažnija i najintenzivnija emocionalna veza djece prema roditeljima, dok je druga po redu emocionalna veza djece prema bakama i djedovima. Oni su dobri “duhovi” djetinjstva.
Ponekad stječu dojam da njihovi roditelji više vole njihovu djecu, nego njih. Taj dojam nije opravdan, jer svoju djecu vole najviše, ali dolaskom unuka, djedovi i bake imaju više „živaca“, mijenjaju odgojne stavove i način komunikacije. Oni su tijekom svog životnog vijeka stekli iskustvo i dobro znaju što su prave vrijednosti u životu.
Tako, njima nije važno da je dijete obučeno po najnovijoj modi. Nije im važan uspjeh u školi. Nisu zahtjevni ni ambiciozni kao što su bili u odgoju vlastite djece. Glavna uzrečica djedova i baka je: „Glavno da je živo, zdravo i veselo!“. Što je djelomično i točno jer uzalud markirana garderoba, odlične ocjene, nekoliko slobodnih aktivnosti, ako dijete nije zdravo i u svemu tome ne uživa.
Djedovi i bake poznaju istinske vrijednosti u životu
Djedovi i bake poznaju istinske vrijednosti u životu i ne troše vrijeme na ono što je prolazno i nevažno. Njihovo prisustvo u dječjem životu je važno i dragocjeno te im pomaže da imaju sretnije djetinjstvo. Unuke i unuci obožavaju biti s djedovima i bakama, jer oni imaju visoki prag tolerancije, strpljivi su, posvećuju im svoje slobodno vrijeme, veliku pažnju i ono što je najbitnije, bezuvjetnu ljubav.
Unuci u odnosima s djedovima i bakama imaju veliku podršku, osjećaj sigurnosti, imaju veću slobodu nego kod roditelja što je ponekad djeci potrebno. Djedovi i bake su velika potpora roditeljima te tako utječu na razvoj njihove djece. Pričama iz prošlosti, o precima, omogućuju im stvaranje identiteta i pripadnosti, prenose im znanja o običajima i kulturi iz njihove mladosti. U svakoj situaciji su podrška te tako utječu na razvoj njihovog samopoštovanja. Sve to rade s ljubavlju i nastoje pomoći roditeljima da naprave „od malog djeteta, velikog čovjeka“.
Sjećanja iz djetinjstva kojih se rado prisjećamo
U našim životima postoje sjećanja iz djetinjstva kojih se svi rado prisjećamo. Ta sjećanja velikim dijelom odnose se na naše djedove i bake koji su obilježili naše živote.
Tako se i ja često sjetim svojeg djeda koji me obožavao, bio mi velika podrška i autoritet u odrastanju. Ponekad se znam našaliti i reći da je moj djed prije pedeset godina koristio suvremene metode u odgoju i obrazovanju. Tijekom mog djetinjstva nikada nije povisio ton, nije davao kazne, bio nestrpljiv ili nezainteresiran. Usudim se reći da je ravnopravno s roditeljima sudjelovao u mom odgoju. Poticao me na samostalnost, učio me da su temeljne vrline u životu mudrost, pravednost, humanost te umjerenost u svemu. Kroz takav odnos, stekla sam veliko povjerenje u njega. Tako je on prvi znao za svađe s prijateljima, za slabiju ocjenu u školi, za prvu ljubav u mojem životu. Bilo je lijepo odrastati uz osobu u koju sam imala povjerenje, koja me ohrabrivala i razumjela.
S obzirom da sam sad i ja već baka, sve to što je moj djed meni pružao, pokušavam primijeniti u odnosu sa svojim unucima. Uživam u svakodnevnim druženjima, igrama i razgovorima, jako ih mazim i trudim se da ih ne razmazim previše.
Nadam se da će sve te zajedničke trenutke i uspomene sačuvati u svom sjećanju kao što ja čuvam uspomene i sjećanja na svog djeda!
Autorica: Snežana Mikulec, odgojitelj, mentor
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj
