Većina ljudi misli da je disleksija samo neki problem s čitanjem. Malo manje ljudi čulo je da je diskalkulija nešto s brojevima, a za disgrafiju se najčešće misli da je to ružan rukopis. Poznato je i da disleksija uzrokuje probleme s učenjem, pa često vlada mišljenje da se radi o nekom neurološkom problemu. To nije točno.

U čemu je zapravo problem? Problem je biti drugačiji u obrazovnom sustavu koji je osmišljen za puno sličnih. A i za njih je loše osmišljen. Naravno, svako dijete, s ili bez disleksije, drugačije je na svoj način. Ovdje govorim o drugačijem načinu usvajanja znanja koji se znatno razlikuje kod djece s disleksijom u odnosu na drugu djecu. Različitost gotovo uvijek, pa tako i u ovom slučaju, predstavlja i jednu veliku prednost, a koja u našem sustavu obrazovanja nije ni na početku prepoznavanja.

Zašto je tome tako? Zato što disleksija uistinu uzrokuje velike probleme u školskom sustavu RH i ti problemi će postojati dok obrazovni sustav ne bude 100 % prilagođen disleksiji. Uvjerena sam da je sustav prilagođen disleksiji ujedno i bolji sustav obrazovanja za svu djecu. Jer se takvo učenje bazira na učenju kroz vlastito iskustvo i na slobodnom razmišljanju, a ne na ponavljanju teorija čije usvajanje dokazujemo kroz prilično kontrolirani izbor riječi. Ali, to se kod nas neće tako skoro dogoditi. Do tada, potrebno je probleme koje disleksija u ovakvom sustavu obrazovanja stvara, prvo uočiti i nazvati pravim imenom, a onda im i pristupiti na odgovarajući način.

Iz tog razloga o prednostima disleksije se ne zna skoro ništa. Čak se i stručnjaci ustručavaju govoriti o prednostima, jer nije smisleno baviti se time dok nisu riješeni gorući problemi. Potrebno je prvo pogasiti sve požare, a tek onda razmišljati o napretku. Roditelji, profesori, ravnatelji i institucije koje se bave disleksijom uglavnom se fokusiraju na probleme i teškoće koje disleksija nosi, a s ciljem kako bi se potaklo njihovo rješavanje.

Osobe visoke inteligencije i drugačijeg načina razmišljanja

U hrvatskom školstvu u slučaju disleksije propisuje se i odobrava individualizirani program, koji znači da se dijete obrazuje po redovnom programu, dakle gradivo usvaja u punini, ali se ocjenjivanju pristupa na individualizirani način, kao što je npr. usmeno ispitivanje umjesto pisanog. Kada to nije moguće, trebalo bi prilagoditi tekst ispita smjernicama za lakše čitanje, prilagoditi postavljanje pitanja tako da ga dijete s disleksijom brzo ili točno razumije. Teoretski, profesori bi morali i prenositi znanje imajući na umu individualizirani program, međutim to nije realno očekivati zbog objektivnih okolnosti našeg školskog sustava. Unatoč propisanim smjernicama i pravilima za provođenje individualiziranog programa, u većini slučajeva individualizacija redovnog programa je samo mrtvo slovo na papiru.

Slijedom takve situacije, u školama su vidljivi isključivo problemi i uvjetno rečeno nedostaci koje disleksija nosi. Zato želim naglasiti, i potrebno je ponavljati, da disleksija nije teškoća u smislu intelektualne slabosti, baš suprotno.

Osobe s disleksijom su ili prosječno ili jako često visoko iznadprosječno inteligentne. Ali kognitivno funkcioniraju drugačije.

Tipični disleksičari – osobe s ogromnim potencijalom za uspjeh

Slijedom visoke inteligencije i drugačijeg načina razmišljanja, osobe s disleksijom imaju ogroman potencijal za uspjeh. Kako za osobni uspjeh tako i za doprinos u napretku društva. Dokaz tome su i mnoge osobe koje su ostavile trajan pozitivan trag u društvu a koje su bile/jesu disleksičari. Navest ću samo neke od njih: Albert Einstein, Thomas Edison, Isaac Newton; Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney; Steven Spielberg, John Lennon, Oprah Winfrey, Will Smith, Keanu Reeves, Jim Carrey, Cher, Marlon Brando, Whoopi Goldberg, Harrison Ford, Liv Tyler; pa čak i pisci Agatha Christie, Hans Christian Anderson, Ernest Hemingway; razni sportaši i mnogi drugi.

Ovo nisu izuzeci koji su uspjeli, to su tipični disleksičari. Sanjari i vizionari koji razmišljaju izvan okvira. To je za njih prirodan način razmišljanja, te upravo zato imaju početni problem/teškoću s funkcioniranjem na način koji je nama ostalima uobičajen, a to je razmišljanje kroz riječi. Naglašavam da se radi o početnom problemu, jer se pravim pristupom on može prevladati, a sve će prednosti disleksije ostati.

Disleksičari razmišljaju u slikama

Ako su riječi osnovni temelj za stjecanje znanja i dokazivanje usvojenosti znanja, to djeci s disleksijom predstavlja problem. Jer disleksičari razmišljaju u slikama. Roditeljima djece s disleksijom dobro je poznata nevjerica: „Ali znam da sve zna, kako je dobio/la jedan?“ Ocjene najmanje ovise o tome koliko dobro je dijete gradivo naučilo. Ovise o trenutku, o tome bježe li danas slova ili ne, je li prvi ili zadnji sat, a najviše o tome je li odnos riječi u postavljenom pitanju djetetu s disleksijom bio smislen.

Neprepoznati disleksičar

Kako bi lakše shvatili problem koji stvara razmišljanje u slikama, u svijetu koji razmišlja u riječima, postavit ću nama jednostavno pitanje. Tko je tvome tati tata? Zamisli da si ti mali neprepoznati disleksičar pa riječi tati tata razumiješ kao tata tata. Jer još uvijek nemaš dvije različite slike za riječ tata i riječ tati. To jedno malo obično slovo i, predstavlja ti veliki problem. Ti shvaćaš, doslovno vidiš jer razmišljaš u slikama, da se govori o dva tate od kojih je jedan tvoj.

Imaš već 6 godina, nekada i puno više, i svi očekuju da to već znaš. Ti pitanje vidiš kao: tko je tvoj tata i još neki tata? Pretpostavljaš da treba dešifrirati zagonetku tko je drugi tata. Sigurno ne pomisliš na svog djeda, jer njega ne vidiš kao riječ tata (iako u potpunosti razumiješ odnos djeda i svog tate). Pa kažeš ime nekog drugog tate, recimo od svog prijatelja. I svi prasnu u smijeh.

Ako si u školi, još dobiješ i jedinicu. Roditelji čitaju komentar u e-imeniku da im dijete ne zna osnovne pojmove, da nije koncentrirano ili da je neposlušno. Ovo zadnje profesori pomisle, jer kada se svi počnu smijati, smiješ se i ti. Bolje je ispasti šaljivdžija nego glup.

Doma te gnjave zašto nisi učio, zašto se opet glupiraš i sjediš li na ušima u školi. Nakon puno sličnih neuspjeha koji se događaju u 8 godina osnovnog obrazovanja s neprepoznatom disleksijom, svi oko tebe zaključe da ti učenje ne ide. Ti im vjeruješ, jer nemaš baš protuargumente. Savjetuju ti da se primiš nekog jednostavnog zanimanja te upišeš srednju školu shodno tome. I sve je manje prilika za ostvarenje pravog potencijala.

Što kada bi disleksija bila prepoznata i u potpunosti shvaćena

A kada bi disleksija bila prepoznata i u potpunosti shvaćena, djetetu bi netko već davno prije objasnio odnos riječi tati tata (drugim riječima, primjerima, slikama) na način na koji ga većina nas ostalih shvaća i na način na koji svijet traži od njega da nauči „gledati“ riječi. Dijete bi shvatilo pitanje i koristilo bi to shvaćanje u svim budućim sličnim odnosima riječi. Naučilo bi i savladati i sve druge igre riječi, jer bi mu netko redovno pojašnjavao kako da svijet riječi shvati kroz slike, i obrnuto, kako da slike što bolje izrazi kroz riječi. Dijete ne bi zaostajalo s učenjem, ocjene bi bile dobre, samopouzdanje zdravo, a mogućnosti bi se otvarale.

Problem samog „bježanja slova“ prilikom čitanja i pisanja kod osoba s disleksijom različito je izražen. Nekima to stvara znatno veći izazov nego drugima. Može se prilično dobro savladati nakon što se krene s usmjerenom podrškom, a život u današnjem digitaliziranom svijetu dodatno umanjuje ovaj dio problema.
Negdje sam pročitala da se disleksija smatra većom teškoćom u učenju, ali ne i teškoćom u životu. S tim bi se složila, uz jedan uvjet, a to je da je osoba s disleksijom kao dijete imala veliku potporu i razumijevanje roditelja kako bi kroz sustav obrazovanja uspio izaći sa znanjem u džepu, s neozlijeđenim samopouzdanjem i mentalno zdrav.

Potrebno je osvijestiti što je to disleksija, ali na pravi način

Nažalost, jako se često neprepoznatoj disleksiji pristupa na način: ma pusti ga, neka skupi jedinice, doći će mu do glave da mora učiti, nema smisla da učiš s njim, samo potičeš neodgovornost. U nekim drugim školskim problemima to možda i jest jedan od mogućih pristupa. Međutim kod disleksije je to tako krivo, da krivlje ne može biti. Jer dijete nema mogućnost usvojiti znanje ako mu ga nitko ne prenese na način na koji on razumije. Ako tebi 6 ili 7 sati u školi, metaforički rečeno, netko govori tati tata tati tata, dakle ponavlja riječi s čijim odnosom nisi upoznat, kako ćeš ti naučiti materiju fizike?

U Hrvatskoj je potrebno osvijestiti što je to disleksija, ali na pravi način. Nije dovoljno pričati samo o problemima, jer se stvara kriva slika i ostvaruje se krivi pristup.

„Disleksičari najčešće imaju sposobnost mozga da mijenja i stvara percepcije. Veoma su svjesni okruženja. Radoznaliji su od prosjeka. Uglavnom razmišljaju u slikama, a ne u riječima. Veoma su intuitivni i oštroumni. Razmišljaju i opažaju višedimenzionalno (koristeći sve osjete). Misao mogu doživjeti kao stvarnost. Imaju živahnu maštu.“ – Ronald D. Davis, Dar disleksije

Znate li…

Jeste li znali da postoji pleme u Australiji koje ne poznaje riječi za desno i lijevo. Stoga oni o tim pojmovima niti ne razmišljaju. Zato prostor opisuju kroz strane svijeta, pa je brzina njihove orijentacije, u odnosu na našu, spektakularna. Zatim, neke studije navode da ljudi mogu raspoznati samo one boje za koje imaju naziv. Čak ako ih i prepoznaju kao drugačije, razmišljanje o njima priklone najbližoj boji kojoj poznaju naziv. Slično je i s rodnim oznakama riječi. Ako je u vašem govornom području riječ ženskog roda, vjerojatnije je da ćete joj pridodati ženske značajke (npr: rijeka – mistična, intuitivna). Ako je riječ muškog roda češće ćete o toj riječi razmišljati u muškim značajkama (npr. most – jak, snažan).

„Jezik neće utjecati na logičku sposobnost mišljenja, ali snažno utječe na naše asocijacije koje se tiču svijeta koji nas okružuje.“ Guy Deutcher.

Zato ljudi koji razmišljaju u slikama puno lakše, čak štoviše, potpuno spontano, izlaze izvan okvira koja nam postavljaju riječi i dolaze do novih spoznaja i drugačijih pogleda na svijet. Kao što stara izreka kaže: slika govori tisuću riječi. Ponekad je za opis samo jedne jedine slike, potrebno tisuće stranica riječi. Čak kažu, da mozak može procesuirati onoliko misli koliko je moguće izreći riječi u nekom vremenu. Međutim mozak osobe s disleksijom procesuira znatno više misli po jedinici vremena, upravo jer razmišlja kroz slike. To je pravi dar disleksije, koji se u realnom svijetu može pokazati tek kada se svladaju teškoće.

Znate li da u državama koje koriste slikovna pisma (Japan, Kina) ima znatno manje disleksije? To zapravo nije sasvim točno. Točno je da ima znatno manje poteškoća koje idu uz disleksiju. Prednostima se ionako rijetko tko bavi.

Različitost nije nužno nedostatak

Moram reći da se u nekim školama, pa tako i našoj, vide pozitivne promjene. Organiziraju se edukacije profesora, pomlađuje se kadar, a mlađim ljudima je nesporno prirodnije shvaćanje da različitost nije nužno samo nedostatak. Ali, u mnogim školama nije takav slučaj. Još uvijek se često događa da profesori i učitelji ne prihvaćaju dijagnozu disleksije, ne prihvaćaju smjernice i pravila propisana od strane Ministarstva, već po vlastitom nahođenju zaključuju da dijete nije prepametno, da je lijeno, razmažemo, zaigrano, te ga kažnjavaju lošim ocjenama i neprihvatljivim komentarima koji ostavljaju ožiljke za cijeli život. O tome da nisu obavili svoju osnovu obvezu, a to je prenošenje znanja, neću ni počinjati.

Događa se i druga loša opcija, a to je situacija u kojoj se djeci s (neprepoznatom) disleksijom određuje prilagođeni program, dakle pojednostavljeni i skraćeni, jer se tako svima problem jednostavno skine s leđa. „Samo“ je dijete oštećeno.

U RH ne postoje tiskani udžbenici niti standardizirani službeni ispiti znanja posebno prilagođeni za disleksiju. Razlog leži u tome što je svako dijete s disleksijom drugačije, te zahtijeva individualizirani pristup. Vezano za ispite znanja, slažem se tim u teoriji, ali ne i u praski. Svakako bih dala prednost standardiziranim testovima koji su prilagođeni disleksiji od strane stručnjaka, u odnosu na sadašnje stanje, a to je prepuštanje sastavljanja testova profesorima koji uglavnom o disleksiji znaju samo onoliko koliko su sami bili u mogućnosti naučiti u svoje slobodno vrijeme.

Za kraj ću one koje žele o disleksiji razmišljati malo šire, usmjeriti na istraživanje sa Sveučilišta Cambridge koje zaključuje da je disleksija razvojni korak u napretku čovječanstva, upravo zato što ne pristupa svijetu kroz uobičajene kognitivne procese, već ga sagledava na drugačiji način te tako i dolazi do fascinantnih spoznaja: Developmental dyslexia essential to human adaptive success, study argues | University of Cambridge

Fun fact

Na internetu se lako može pronaći informacija da su oko 50 % zaposlenika Američke NASA-e osobe s disleksijom. Zar bi vas to iznenadilo? Mene ni bi. Ali, čini se da ipak informacija nije točna. Iz NASE su se javili tweetom koji kaže: “Not True! But, they are super smart.” 😊

NASA People na Twitteru: “@k_5remediation Not True! But, they are super smart.” / Twitter

Zato što si baš takav potreban svijetu!

Kako bi mi u Hrvatskoj omogućili malim genijalcima da ostvare svoje potencijale, potrebno je o ovome još puno pričati, mijenjati percepciju o disleksiji, educirati roditelje, profesore i omogućiti djeci da usvajaju znanje na sebi svojstven način.

Pitanje zašto baš ja, sada ima sasvim drugačiji odgovor. Zato što si baš takav potreban svijetu!
A to vrijedi i za sve nas ostale.

Autorica: Irena Ožvald