Igrajući se, dijete nam pokazuje svoju vlastitu viziju svijeta. U toj viziji, mašta je uvijek važnija od znanja, a čista, čak titanska sreća je u samom njezinu temelju.
Da bismo govorili o ovoj temi, prvo bismo trebali pokušati odrediti što bi to bilo dijete.
Kakvo je ono biće? Ne s biologijskog, neurološkog ili psihološkog stajališta već sa stajališta onoga BITI djeteta samog. Što je to dijete? Je li ono čovjek u mogućnosti ili je već cjelovita osoba? Razmišljamo li o djetetu kao biću koje se tek treba oblikovati ili dopuštamo djetetu da svojim prisustvom, mislima, pokretima i gestama utječe na nas, to jest učimo li mi od djece? Ako da, što to učimo? Možemo li zaista razumjeti dijete ako smo zaboravili biti poput djeteta? Tko se od nas igra? Kada i kako?
Dijete je biće kod kojeg su misao, osjećaj i djelo najčešće jedno te isto. Ono je biće spontanosti, a spontanost je najčišći oblik slobode. Dijete, dok ga ne preuzme moral (u formi društvenih običaja i pravila, zadanih ili pretpostavljenih uloga) je biće s onu stranu dobra i zla (u moralnom smislu). Ono nije ni dobro, ni loše, već jednostavno jest. Čisto prisustvo onoga BITI, čisto JE. Život kao takav u svojoj silini, neposrednosti i otvorenosti spram Svijeta. Kako govoriti o takvom biću ako se ne može biti poput njega? Kako ga razumjeti ako već na njega utječemo? Kako govoriti o djetetu kao objektu (znanstvene rasprave, npr.)? Objekt je uvijek ono što nam promiče. Dijete, kao istovremenost zbivanja svih mogućnosti u isto vrijeme, ako mu pristupimo na bilo koji „znanstveni“, „metodološki“ i sl. pristup, sasvim sigurno nam promiče u svojoj snazi i istini. Ako smo dijete okarakterizirali kao neko izvan-moralno biće slobode i spontanosti, kako to da ono najčešće, ili čak uvijek, uzima formu igre kao svoj način izražavanja, stvaranja i komuniciranja sa Svijetom? Igra je horizont u kojem dijete aktivno transformira svoju okolinu ili Svijet uopće. Igrajući se, dijete nam pokazuje svoju vlastitu viziju svijeta. U toj viziji, mašta je uvijek važnija od znanja, a čista, čak titanska sreća je u samom njezinu temelju. Igra nikada nije bezazlena ili banalna, ona je uvijek predstavljanje samoizgrađenog svijeta. Ona je oblik u kojem dijete na suptilan način pokazuje svoje misli o Svijetu. To se događa kad govorimo o igrama koje su inicirane od strane djeteta – zato u predlaganju igara i u sudjelovanju u igrama treba biti izrazito pažljiv. Igra je, u svom punom smislu, kreacija. Svaka igra, inicirana od djeteta, je stvaranje jednog Svijeta. U tom Svijetu, ovaj „naš“ se melje, transformira, nadilazi, produhovljuje, prosvjetljuje, gazi i dezintegrira. Svaka igra započeta od djeteta je poput knjige. Poput jedne od onih knjiga koje nas odgajaju, kojih se uvijek prisjećamo, kojima se često vraćamo, o kojima promišljamo. Biti svjedokom djetetovoj igri je oslobađajuće iskustvo i poziv na put – do nas samih.
Ako se prestanemo igrati, ako zaboravimo što to znači i kako je to igrati se, svakako gubimo i dijete u sebi, a to je već onda prvi simptom propadanja duha. Slovo „I“ u naslovu je možda i nepotrebno. Možda bi bilo dovoljno reći dijete-igra jer kad govorimo o djetetu uvijek govorimo o igri, to jest o stvaranju i omogućivanju svjetova. Gdje smo mi? Tko se od nas igra? Tko je od nas dijete? Igrati se znači početak nečeg novog, kao što je i svako dijete prilika za Novo cijelom ljudskom rodu. Želimo li ljepšu i smisleniju budućnost, trebali bismo pustiti djeci da se igraju te se igrati zajedno s njima.
Ako bismo skroz radikalizirali, čovjek je čovjek ukoliko se igra. Igra je aktivnost slobode. Izvanpovijesna i izvanmoralna. Igra je poput istovremenog plesa svih mogućnosti onoga što čovjek jest i što čovjek može biti. Igra je umjetnost življenja.
Autor: Bojan Đurđević, pedagog
magistar edukacije filozofije i pedagogije
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj
