Svijet je postavio neke kriterije ali odabir je na meni, želim li to slijediti ili ne. Smatram da vrijednost života nije u šarenilu stvari već šarenilu ljudi koji nas okružuju. Zato volim ljude i sve te divne različitosti među nama i pokušavam razumjeti, to je jedini način da ne budem stalno frustrirana jer po nama ljudima i dolazi sve ono lijepo i sve ono ružno u svijetu. Mi smo ti koji stojimo na izvoru i spajamo nebo i zemlju. Problem je u tome što smo sigurni da je uvijek krivac netko drugi, a isto tako uvijek i očekujemo da ono što bi trebalo napraviti, napravi netko drugi i na kraju se dogodi to da nitko ništa ne napravi ali zato svi kukamo.
Lijenost je najveća bolest i kad sam to rekla na jednom sastanku roditelja u školi, mnogi su se smijali, a ja sam to najozbiljnije mislila. Problem je u tome što mi ljudi često mislimo da smo nemoćni i sami sebe ograničimo s osam slova kada kažemo „a što mogu“…umjesto da kažemo „idem probati!“
Često od drugih očekujemo ono što ni sami nismo spremni učiniti.
Istina je vrlo jednostavna, ono što vjeruješ, to ćeš i živjeti. Ono čega smo svjesni, to nas mijenja i zato moramo prestati vjerovati da smo nemoćni.
Imamo dvije ruke i dvije noge i mislimo da ne možemo puno, a zapravo već imamo ono osnovno da činimo čuda! Loše navike su te koje nas ubijaju. Treba se samo pokrenuti, a upravo to i jest najteže. Ponekad kad nekoga sretnem i kažem da idem volontirati, komentar bude u stilu…„blago tebi kad imaš vremena“. Stvar je u tome što niti ja ne znam koliko vremena imam ali ne želim svoju sadašnjost provesti kao fotelja.
Rođena sam kao čovjek i tužno je ako život provodim kao fotelja…fino ukrašena da budem u stilu s ostalim namještajem i da tu gdje me netko stavi, ostanem stajati….i da uživam dok mi se netko divi i govori kako sam posebna fotelja. Meni je važno da imam sebe jer tužno je kada se rodiš kao čovjek, a ne živiš to kako treba. Ponekad čujem komentar da blago meni što nemam problema i mogu biti tako cool, a blago i tebi čovječe što i ti možeš biti tako cool i zato mi je žao što nisi cool. Kad se u mojem životu dogodi neka oluja i zapljusne me val problema, ja ne kukam već stisnem zube i hrabro nastavim dalje i uvijek u takvim situacijama puno toga naučim, o sebi i drugima.
Loša navika je to što nas ubija i kradljivci vremena, a kojih često nismo svjesni. Naprimjer, ja ne gledam TV i ne peglam kuhinjske krpe i ne perem prozore kad je lijep sunčan dan, …, ma puno stvari koje se „kao“ očekuje da ih radim, ja ne radim.
Dok sam bila mlađa, mama i tata su govorili da pazim kako ne bih završila kao komarac. Nije mi baš bilo jasno ali komarci obično stradaju zbog pljeska. Ponekad pljesak razveseli ali ne treba se na njega oslanjati i u pljesku tražiti poticaj za dalje jer od pljeska se može nastradati, pljesak je prolazan i kratko traje. Meni je dovoljno što mi je savjest mirna jer znam da u svakom trenutku dajem najbolje od sebe, a sve što radim ne radim zbog očekivanja nekog užitka koji će doći već uživam u samom trenutku dok to nešto radim. Sve što znam i što sam sposobna napraviti, mogu upotrijebiti na dobro ili jednostavno čuvati za sebe – odluka je na meni. Ja sam odlučila da ne želim biti fotelja već čovjek!
Vlatka Burić, volonterka „Uličnih svjetiljki“
