Tog je popodneva nebo bilo oblačno. Kao da se nadvilo nad grad poput velikog poklopca ispod kojeg je vladala poprilična sparina. Ljeto je ionako već zakucalo na vrata. Oko četiri sata Anamarija je izašla iz ureda na poluprazno Korzo.

Na današnji dan prije deset godina bilo je jednako toplo. I sunčano. Još uvijek može osjetiti dugačku zelenu haljinu cvjetnog uzorka koja se lijepi za njezine noge u svilenim najlonskim čarapama. Vjenčanje je bilo intimno, samo kumovi i roditelji. Svi su joj govorili da je predivna. Ona je samo bila neopisivo sretna. Nakon obreda, kada je skinula svoje čipkaste rukavice, a Marin stavio prsten na njezinu ruku i poljubio je, imala je osjećaj da je za sobom ostavila sve brige. Zrinka, njezina kuma, jedva je dočekala trenutak da vani zapali cigaretu. Kako nije imala kome, svoj vjenčani buket uručila je Marinovoj mami, već drugi put sretno razvedenoj. Večerali su u malom restoranu na obroncima Učke. Nakon svega, konačno, pred njom je bio život s čovjekom kojeg voli najviše na svijetu.

Kako si naivan u dvadesetim godinama, sjetno je pomislila. Do boli!

Hodala je gradom bez nekog određenog cilja. Povremeno bi zastala ispred jednog od brojnih izloga koji je nekim detaljem privukao njezinu pažnju. Parfemi, organska kozmetika, Swarovski, H&M… i donje rublje. Donje rublje! Zalijepila je nos za staklo iza kojeg je lutka u čipkastom crnom grudnjaku prazno gledala kroz staklo.

Sasvim neočekivano, ušla je u trgovinu. Dvije prodavačice, plavuše savršeno našminkanog lica u srednjim dvadesetima, razgovarale su o nečem komičnom jer su se obje zvonko zahihotale. Bilo joj je pomalo neugodno. Mogla je radije ući u H&M. Ali kako da sada izađe? Što bi rekla? Ups, oprostite, pogriješila sam, mislila sam da je ovo DM. Pogledavala je uokolo bez neke određene namjere.

“Dobar dan, izvolite, kako vam mogu pomoći?” obratila joj se jedna plavuša jednako zvonkim glasom.

“Pa, ovaj, samo malo gledam…” tiho je procijedila Anamarija.

“Tražite nešto određeno?” bila je uporna.

Anamarija je zapravo samo htjela napraviti bezvezni krug po trgovini, tek tako, kad je već ušla, ni sama ne znajući zašto.

“Ne, zapravo, ne”, kratko je odgovorila.

“Evo, ovdje imamo donje rublje koje savršeno pristaje mladim samosvjesnim ženama poput vas”, mljela je plavuša svoj itekako dobro naučeni korporativni monolog.

Sjedi, pet!

“Ove sezone opet se nosi crno, od grudnjaka, gaćica, haltera…” rukom je prelazila po uredno posloženom rublju. “Elegancija je uvijek u modi.”

Anamarija je poslušno hodala za njom, kao da je na predavanju iz kasnog engleskog romantizma.

“Neka posebna prigoda?” tiho ju je upitala.

“Ne, ništa posebno”, jedva je procijedila pritisnuta nelagodom.

Nastavila je pogledavati rublje ispod bijelog svjetla malenih led žarulja zatvorenih u metalni okvir. Na jednoj polici ugledala je nešto što joj se uistinu svidjelo među svim tim krpicama – tamnoplavi prozirni grudnjak bez naramenica na čijoj su prednjoj strani leptirova krila djelomično skrivala grudi; i jednako tako tamnoplave gaćice koje su s lijeve strane imale izvezenog tog istog leptira.

“Ja bih ovo!” rekla je u dahu.

“Jako šarmantno. Baš poput vas”, plavuša je prebirala po tri izložena kompleta. “Veličina? Rekla bih 38”, odmjeravala je Anamariju od glave do pete. “Znate da se donje rublje ne smije probavati, zar ne?”

“Ja inače nosim grudnjak veličine 3B, a gaćice M”, poslušno je odgovorila, poput osnovnoškolke koja je savršeno naučila sve o pridjevima.

“Evo, ovo je vaša veličina”, pružila joj je papirnatu vrećicu. Vjerojatno od recikliranog papira. Multinacionalne kompanije vode brigu o zaštiti okoliša.

“Kartica ili gotovina?” upitala ju je druga plavuša za blagajnom.

“Kartica”, pružila joj je svoj MasterCard.

Uz hvala lijepa i dođite nam opet ispratile su je, uz jednako zvonki smiješak, iz trgovine.

Povezano: Katarina Solomun: Sposobnost koju nemaš

Vani, Anamarija je stiskala ručke svoje vrećice kada joj je na pamet pala – nova frizura. Pogledala je na sat. 4.45. Svojim dugačkim prstima izvukla je mobitel i Marinu poslala poruku: Moram nešto obaviti u gradu. Vidimo se oko osam 🙂 Vratila ga je u torbu, stisnula još čvršće ručke papirnate vrećice, ne bi li valjda samu sebe ohrabrila u namjeri, i krenula Korzom prema frizerskom salonu gdje je i inače uređivala svoju kosu. Vjerojatno neće biti nikoga po ovoj sparini, pomislila je. Samo da ne bude nikoga, pliz, samo da ne bude nikoga, ni sama nije znala kome se obraćala. I bila je u pravu. Lucija je sjedila u praznom salonu i tipkala nešto po mobitelu.

“O, pa otkud ti? Nisi mi se najavila”, Lucija ju je zagrlila umjesto pozdrava.

“Pa, eto, usput… Nisi u gužvi, mislim, nemaš nikoga naručenoga?” upitala ju je.

Lucija je odmahnula glavom u znak ne.

“Htjela bih… nešto malo drugačije… Baš sam razmišljala putem… Svjetlosmeđa boja, recimo ovakva”, pokazala joj je jedan od izloženih uzoraka boja. “I šiške. Što misliš?”

Lucija je Anamarijin prijedlog upotpunila pramenovima boje meda.

“Djelovat će ženstvenije”, rekla je.

Sljedeća dva sata prošla su u bojenju pramena po pramena kose, čavrljanju, ispijanju kave, ponovnom bojenju, ispijanju druge kave, pranju, šišanju, feniranju… Anamarija je na kraju bila zadovoljna. Štoviše, jako zadovoljna.

Čekajući autobus, opet je čvrsto stegnula ručke papirnate vrećice. Na putu do kuće, tih pola sata vožnje, izmjenjivale su se gradske vizure pročelja zgrada, luka, zapušteni autobusni kolodvor, stanice prepune ljudi, kao u kakvom filmu.

Uspela se stepenicama do svog stana uz zvuk potpetica koji je odjekivao hodnikom. Bilo je 8 navečer. Pozvonila je nastojeći doći do daha. Jednom. Dvaput. Bila je tako uzbuđena, tako… tako sretna. Marin joj je otvorio vrata ozbiljnog lica. Odmah je uočila nervozne trzaje njegove vilice. Što je sad? pomislila je. Njezino ej, bok, ostalo je visjeti u zraku. Sreća je protutnjala hodnikom tražeći izlaz iz ovoga stana. Opet. Brzim koracima slijedila je Marina na putu za dnevni boravak. Primijetila je napola ispijenu čašu nečega na stolu.

“Pa dobro, što se ne javljaš na mobitel?” krenuo je poprilično agresivno.

“Što…” još uvijek joj ništa nije bilo jasno.

“Na mobitel! Na jebeni mobitel! Poslao sam ti sto poruka! Zvao sam te barem još sto puta!”

Mobitel! Sranje! Isključila je zvono oko 15.30 jer je bila na sastanku. I poslije ga je zaboravila uključiti. Sranje!!! vikala je u sebi od bijesa.

Ništa nije odgovorila.

“Znaš, rezervirao sam nam stol u Municipiju u šest. A sada je osam. Zamisli! Ali kao da je tebe briga”, bilo je sve što je rekao te večeri, otpivši zadnji gutljaj tog nečeg što je ostalo u čaši.

Ostala je sjediti u polumračnom dnevnom boravku. S novom frizurom i novim donjim rubljem. A što je mislila? Da će nakon petnaest dana ugledati toliko željene dvije plave crtice jer će večerašnji seks biti fenomenalan? Da će konačno moći uživati u igri s klincima svojih prijateljica? Da na njihove rođendane više neće odlaziti s onim groznim grčem u želucu koji je, uvijek iznova, tjera na bjesomučno povraćanje? Da će bezbrižno obilaziti trgovine s dječjom odjećom i onim slatkim sitnicama poput šarenih bočica, duda, tješilica… i nakupovati brdo toga, što joj treba i ne treba? Da će mirno sjediti u čekaonici s drugim trudnicama i da se neće osjećati tako silno tjeskobno jer one, eto, izlaze iz ordinacije nasmiješene, držeći u rukama trudničke knjižice iz kojih vire crno-bijele slike s ultrazvuka, dok ona po stoti put mora vaditi spolne hormone i TSH?

Da više neće morati slušati priglupa pitanja: A vi još nemate djece? Što se čeka, godine prolaze… Postoji neki problem? Znaš, od moje prijateljice prijateljica isto nije mogla imati djece pa je pila čaj od vrkute, marulje, mace, konoplje… jela hranu bogatu antioksidansima, izbjegavala propolis, išla na akupunkturu, stimulirala jajnike ricinusovim uljem, bla, bla, bla… Ma samo se ti opusti i sve će doći na svoje… Od tih rečenica Anamarija bi dobivala slomove živaca. Više nije mogla podnijeti pitanja, ikakva pitanja, a još manje sućutne poglede bez izgovorene riječi. Od svega toga Anamarija se osjećala tako beznačajno, prazno, tupo, besmisleno, suvišno, prozirno.

Točno je znala što Marin radi u kupaonici: skida odjeću koju će složiti na vješalicu, a koju će potom objesiti na cijev od centralnog grijanja; naravno, neće zakopčati prvo dugme ispod ovratnika; pomokrit će se, ali neće podignuti dasku niti će spustiti poklopac; oprat će zube; ruke najvjerojatnije neće oprati.

Ustala je, otvorila ulazna vrata i spustila se do dvorišta. Udahnula je ljetnu sparinu pomiješanu s mirisom dinstanog luka, automobila koji je upravo prošao, odbačenog smeća, omekšivača za rublje koje se sušilo na nečijem balkonu… Otvorila je kantu na kojoj je pisalo preostali otpad i bacila papirnatu vrećicu čije su se ručke sada počele raspadati od znoja njezinih ruku.

“Sretna nam godišnjica!” rekla je i spustila poklopac.

Povezano: Katarina Solomun: Usud u Kringi