Već dugo dugo vremena treniramo jednu našu sposobnost. Ne rabimo je često i nismo po njoj poznati.
Druge kulture itekako jesu.

Ona se najviše vidi kada treba čekati na nešto, pa se ljudi postroje u red i to rade strpljivo.
Da, to je strpljivost.

Nećete vidjeti Engleza kako preskače red, kako cmokće i negoduje ako se netko usudi postaviti ispred njega. Ne, ne. To trebamo trenirati.

Sada mi moramo čekati. Strpljivo. Ne maknuti se.

Čemu te propusnice? Da se malo zamislimo i razmislimo je li promjena mjesta ono najnužnije nama sada. Sigurno nije.
Kretnjom najviše želimo pogodovati sebi.
Izuzetak je ako želimo pomoći drugima, ako se želimo pobrinuti da se drugi osjeća bolje. Kad je netko bolestan i treba mu njega.

Godina će polako iscuriti. Tjedan dana još i opet okrećemo pješčani sat.

U nedavnom razgovoru koji sam vodila s jednim uvaženim književnikom upitala sam: „Jeste učinili koje dobro djelo? Sada, ovaj mjesec.“ Na to je on: „Dobra djela trebamo činiti svaki dan i spominjati to. Imati zavedeno negdje u sebi i nastaviti činiti to kao da nam je to prirodno.“

Baš tako.

Posljednji dan u mjesecu nekako ima magiju da ljude malo preobrati.
Jeste li se vi nešto promijenili po tom pitanju?

Ako navodim dobra djela koje sam učinila, ne želim time dati do znanja kako više vrijedim od ostalih. Želim potaknuti druge da to rade. Ne da ljudi misle, a ima takvih, da: „E ta ima, može si priuštiti da daje (ako pomisle da sam imućna – to nikako nisam, već sam imućna od nematerijalnih stvari) ili hoće malo biti pod svjetlima reflektora.“

Nikako.

Volim vjerovati da će se dobre stvari zalijepiti za ljude – ako netko uradi nešto dobro, i drugi će to isto, ne pitajući, ne sumnjajući.

Razvrstati odjeću, dati negdje gdje će to dalje distribuirati potrebitima ili prodavati na kile.
Uplatiti za humanitarnu akciju i ne navesti svoje ime.
Otići u kupovinu za susjeda koji to ne može.
Nahraniti gladnu životinju.

Ima toga. Ne treba tražiti. Treba vidjeti. I dati.