Danas je pravo pitanje tko su naši primjeri, naši uzori s kojima se mi poistovjećujemo.
Poplavom raznoraznih filmova o super junacima, ja sam se osobno pogubio u svemu tome. Tko je više Superman, tko je Batman, tko je ovaj heroj, onaj zločinac, tko su „dobri“ dečki, tko su „loši“ dečki… Danas su granice, više nego ikad prije, zamagljene, nejasne i nedovoljno definirane. Ne smatram da bismo se trebali vratiti 50 godina unazad i podizati djecu na filmovima tipa „Bitka na Neretvi“ i „Bitka na Sutjesci“, no da bi se trebalo uvesti nekog reda u ono što mi, pa isto tako i djeca gledaju, to zasigurno. Biti primjer djeci.
Kada su vremena nesigurna i kada se u medijima neke zdravorazumske istine izokreću naopačke, tobože u ime razno raznih sloboda, ono čemu svaki roditelj treba pribjeći je načelo Occamove britve (ili Ockhamove oštrice) – to je princip koji se povezuje s engleskim franjevačkim svećenikom Williamom od Ockhama. U svom najjednostavnijem obliku, “Occamova britva” govori da količina pretpostavki treba biti što je moguće manja. U svakodnevnom jeziku bi glasila: “Ako imate dvije teorije koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju.”
Na primjer, uzrok za izgorjelu krošnju stabla može biti udar groma ili da se netko posebno potrudio popeti na drvo, zapaliti krošnju i pritom paziti da se ostali dijelovi drva ne zapale, kao i trava ispod drveta. Prema “Occamovoj britvi”, udar groma je bolje objašnjenje jer zahtijeva manje pretpostavki.
Naš život i naša ponašanja pod velikim su utjecajem onoga što nas okružuje
Ako smo mi kao roditelji „zbunjeni“ morem pretpostavki i teorija, priklonimo se onoj, najjednostavnijoj, rekli bismo „zdravorazumskoj“ teoriji. Ovo načelo će nam također pomoći da odstranimo one influencere koje pratimo, a za koje sve više uviđamo da pričaju besmislice. Okružite se ljudima koji imaju ispravne vrednote, vama slične stavove. S kojima imate zajedničke interese, jer su naš život i naša ponašanja pod velikim utjecajem onoga što nas okružuje. Ista stvar je i s djecom. Ono što ih mi naučimo do puberteta (otprilike) je uglavnom to. Ulaskom u pubertet djeca su više okrenuta onome što njihovi prijatelji kaže, kako ih prijatelji doživljavaju, jer žele dobiti njihovo prihvaćanje i naklonost. Što je jedna sasvim normalna pojava tijekom odrastanja.
Sigurna privrženost između roditelja i djeteta
Kako roditeljski utjecaj nad djecom slabi, odnosno kako djeca postaju roditeljima sve „neposlušnija“, počinje na vidjelo izlaziti sve ono što smo mi s djecom postigli do tada. Ne možemo kao roditelji uvijek znati što je za naše dijete najbolje, nekada ćemo sigurno i pogriješiti. No ako većinu vremena uspijemo uskladiti svoje postupke s potrebama djeteta, stvorit će se sigurna privrženost između roditelja i djeteta. Dijete će naučiti da postoje osobe na ovome svijetu koje su tu kad mu nešto treba. Da ga utješe, zagrle, pjevaju, koje su jednostavno tu uz njega. Ovakvo iskustvo daje djetetu ono što je najvažnije za to da se kasnije u životu ono osjeća dobro u vlastitoj koži, daje mu osjećaj.
Primjer koji mi prvi pada na pamet je kada sam za vrijeme Domovinskog rata bio u podrumu s obitelji, iščekivajući kada će prestati granatiranje i uzbune. Kad bi baka vidjela da sam uznemiren, zagrlila bi me i rekla da će biti sve u redu. Meni je to značilo cijeli svijet. Mada baka nije znala kako će sve na kraju završiti, ja sam vjerovao baki u potpunosti. Sama bakina prisutnost je „podizala moral“. S druge strane, nesigurna privrženost se razvija u situacijama kada potrebe djeteta nisu zadovoljene, tako da dijete ne dobiva ono što mu u tom trenutku treba. To znači da roditelj ne reagira na potrebu djeteta, zato što je roditelj izrazito uznemiren i kaotičan ili jednostavno ne reagira na znakove koje dijete šalje.
Emocionalno nestabilna djeca
Primjer toga su emocionalno nestabilna djeca koju roditelji ne znaju smiriti, jer se s njima nikad nisu povezali. Takva djeca u vrtiću imaju često duži period adaptacije. No, kad se jednom naviknu na odgojitelje, posebno one koji „vide“ njihove nezadovoljene potrebe, plaču kada trebaju ići kući. Ne žele ići kući. Osjete intuitivno da je vrtić za njih mjesto brige, njege i nježnosti, za razliku od kuće. I sasvim je normalno da im se ne ide iz takvog toplog gnijezda u hladan stan. Ovakva djeca imaju sasvim drugačiji doživljaj svijeta. Ne osjećaju se sigurno i zaštićeno već nevažno i ostavljeno. Osjećaju da su preveliki teret svojim roditeljima. Ne razviju osjećaj sigurnosti kao ni povjerenja u ljude. To kasnije u životu može biti povezano s poteškoćama u ostvarivanju bliskih odnosa.
Sad kad ovo znate, roditeljstvo se ipak čini kao najzahtjevniji posao, zar ne?
Zamislite sad jednu usporedbu. Čovjek zasijao nešto u polju i ostavio to tako dok nije bilo vrijeme za ići po plodove. Njega će stanje polja vjerojatno zateći i iznenaditi kad ga vidi. S druge strane, čovjek koji je vodio brigu o polju cijele godine neće doživjeti takva neugodna iznenađenja, jer poznaje svoje polje. On može doživjeti šok nekom vremenskom nepogodom, tučom, pretjeranom kišom ili sušom, no to je nešto na što on nije mogao utjecati. Biti primjer.
Ista stvar je i s odgojem djece. Utječite na ono na što možete, a to je vaše vrijeme koje provodite s djecom, vrijeme kada s njima stvarate uspomene. Kada razvijate sigurnu privrženost. Kada pripremate djecu na/za život. Zapamtite – oni puno više uče gledajući vas nego slušajući vas. Zato budite primjer svojoj djeci, vi prvi pokažite da možete bez mobitela, bez plejke, bez televizora, pa će i djeca misliti da je moguće. Nakon puberteta ćete potrošiti puno više vremena, nažalost i novca, da biste izveli djecu na pravi put, no tada će to biti stostruko teže nego kad su bili mali.
Provođenje pustih sati na poslu, umjesto s djecom
Ako ste puno radili dok su djeca bila mala, da biste im osigurali bolju budućnost u ovim nesigurnim vremenima, pazite da taj novac kasnije ne potrošite na njihovo usmjeravanje u bolji život. Tada će se provođenje pustih sati na poslu, umjesto s djecom, pokazati kao ne toliko mudra opcija.
Jim Rohn (1930. – 2009.) je bio filozof, predavač, motivacijski govornik i izuzetno uspješan poduzetnik. Pomogao je u motiviranju i oblikovanju čitave generacije trenera za osobni razvoj. On je rekao: „Ako razgovarate sa svojom djecom, možete im pomoći da sačuvaju svoj život. Ako vješto razgovarate s njima, možete im pomoći u izgradnji budućih snova.“ Nemojte očekivati da netko drugi odgoji vašu djecu, ustanove kao što su vrtić ili škola. Ustanove su samo podrška onome što rade roditelji. Preuzmite odgovornost za odgoj vlastite djece. Ako ne zbog sebe, onda zbog njih. Biti primjer.
„Pazi na svoje misli, one postaju riječi. Pazi na svoje riječi, one postaju djela. Pazi na svoja djela, ona postaju navike. Pazi na svoje navike, one postaju karakterne osobine. Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“ (Lao Tse)
Vaš Matej
Povezano: Sindrom zlonamjernog roditelja
