10. listopada obilježava se Svjetski dan beskućnika i obilježavanjem ovog dana želi se podići razina svijesti o problemu beskućništva. Žele se i smanjiti predrasude jer beskućnici su žrtve negativnih stavova i predrasuda društva koje ih okružuje, a to ozbiljno narušava osjećaj njihove vrijednosti jer percepcija o beskućnicima u javnosti je loša i često su etiketirani kao klošari i propalice, pijanice.
Beskućnici nisu jedina ugrožena kategorija društva, ali sigurno su najneomiljenija jer to su odrasli ljudi koji su u svom životu donijeli krive odluke, nisu se mogli oduprijeti poroku koji je zavladao njihovim životom, možda su bili u kreditu i ostali bez posla ili im se partner ubio i od izgubljenosti zbog cijele situacije zanemarili su sebe i sve oko sebe pa se našli na ulici. Svatko nosi svoj teret života, ali nemaju svi istu sposobnost borbe i snalaženja u svim životnim situacijama. Događa se da jedan problem stvara drugi i osoba se vrti u začaranom krugu iz kojeg je svakim danom sve teže izaći te na kraju osoba dotakne dno i nađe se na ulici.
Svaka osoba svijet je za sebe i vlasnik je svojih problema&ograničenja i zato je važno upoznati svakog pojedinca kao osobu u cijelosti, a kako bi ga se moglo razumjeti i pomoći mu na kvalitetan način. Važno je znati da su ljudi u problemu izrazito osjetljivi i važno im je pristupiti s puno ljubavi i strpljenja kako bi osjetili da je u njima prepoznata vrijednost čovjeka. Mi ljudi često volimo sugerirati i donositi zaključke o tuđem životu te s lakoćom osuđujemo, a zaboravljamo da je riječ o tuđem životu i tuđoj nutrini koju ne poznajemo i jednostavno ne znamo s čime se čovjek suočava i što nosi na duši.
Problem beskućništva neće se riješiti preko noći, već je potrebno sustavno baviti se tim problemom i to u svakom trenutku i na svaki način!
2008. godine, kada se o problemu beskućništva još nije toliko govorilo, pokrenut je prvi hrvatski časopis o beskućništvu – ULIČNE SVJETILJKE. Časopis je specifičan zbog tematike kojom se bavi jer govori o beskućnicima, siromašnima, djeci bez roditelja… ljudima s ruba društva. Prodaje se iz ruku beskućnika na ulicama gradova (Pule, Rijeke, Zadra, Zagreba i Varaždina), a časopis izdaje Franjevački svjetovni red u Trsatu u Rijeci koji ima i prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Cijena časopisa je 8 kuna, od čega polovica ide beskućniku koji ga prodaje, a pola za troškove izdavanja sljedećeg broja časopisa.
Časopis je član Međunarodne mreže uličnih novina i to je resocijalizacijski projekt kojim se od prvog dana radilo na boljoj integraciji beskućnika u društvo. Časopis ne pomaže samo financijski beskućnicima jer uključivanjem u projekt i kroz komunikaciju s drugim ljudima, prodavačima su Ulične svjetiljke nada u novi početak boljeg života jer napreduju i u psihičkom i duhovnom smislu. Časopis im pomaže da izgrade narušeno samopoštovanje jer prodajom oni više ne mole za milostinju, već rade za svoj kruh.
Problem beskućništva nije samo to što je riječ o ljudima koji su na ulici, žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, ponekad više gladni nego siti, već je tu riječ o problemu naše zatvorenosti da pomognemo. Na beskućnike se često gleda s prezirom kao na trulež ljudskog društva. Problem je u činjenici da iako se s nečijom različitošću možda ne slažemo, ali da razumijemo i poštujemo tu različitost, da si dopustimo luksuz jednostavnosti, poniznosti, razumijevanja i prihvaćanja drugog čovjeka.
Ako se kvalitetno ne pozabavimo rješavanjem uzroka koji su čovjeka odveli u beskućništvo, neće biti pomaka prema naprijed jer isključiva briga kako bi se osigurao smještaj i hrana, nije dovoljna. Potreban je cjelovit pristup problemu beskućništva, i to zajednički od svih organizacija u zajednici uz povećanu komunikaciju sa samim beskućnicima, jer samo zajednički s puno ljubavi prema svakom čovjeku možemo omogućiti rješavanje tog problema.
Vlatka Burić, volonterka „Uličnih svjetiljki“
