U razgovorima s prijateljicama, kolegicama, pa i liderima u organizacijama, često čujem istu rečenicu: „Dajem sve od sebe, a ništa nije dovoljno. On/ona ne cijeni koliko se trudim. Samo ja mislim o svima – i nitko ne misli o meni. Ja se toliko trudim, dajem sve od sebe, a oni to jednostavno ne cijene.” I sve to radimo vjerujući da znamo što je najbolje za nju/njega.
Majke se lome za svoju djecu, profesori žele doprijeti do učenika, poslodavci se trude motivirati i usmjeriti svoje timove, partneri žele da sve bude u ravnoteži… I sve to s najboljim namjerama, vjerujući da je ono što rade ispravno.
Ali…
Što ako je poanta upravo u tome – jer ono što mi smatramo „najboljim” rješenjem, nije uvijek ono što druga strana zapravo želi ili treba?
Gledamo kroz svoje naočale
Svi mi gledamo stvari iz svojih perspektiva. Imamo svoje vrijednosti, uvjerenja, načine razmišljanja – i sve to kroji naše odluke i postupke.
Najčešće zanemarimo jedno ključno pitanje: A što druga strana zapravo želi?
Zanimljivo je koliko često čujemo: Ali to je najbolje za nju/njega.
I upravo tu nastaje jaz.
U trenutku kada zaboravimo pitati tu drugu stranu, kada ne zastanemo i ne čujemo njezine potrebe i želje – nesporazum je neizbježan.
Povezano: Strah od promjene- najveća prepreka napretku
Najbolje za mene, ne mora biti najbolje za tebe
Ono što mi smatramo korisnim, za drugoga može biti pritisak ili opterećenje. Možda se netko ne želi truditi istim intenzitetom kao mi. Možda ima drugačije prioritete. Možda ono što mi nudimo kao „rješenje” – njemu uopće nije potrebno.
I to je u redu.
Svakodnevno vidim koliko je važno razviti fleksibilnost u komunikaciji – jer upravo ona gradi mostove.
Najvrjedniji odnosi nastaju kad ne pokušavamo „popraviti” drugoga, već kad istinski slušamo da bismo razumjeli.
Ponekad moramo pustiti da osoba nauči na svojoj koži
To ne znači da prestajemo biti podrška. Naprotiv, tu smo – ali ne da kontroliramo, već da budemo sigurna luka.
Ponekad je najbolja stvar koju možemo učiniti:
- pustiti da netko sam nauči kroz svoje iskustvo
- dopustiti mu da pokuša – jer će tako najbrže naučiti
- biti tu kad zatreba
Nema pogrešaka – sve su to koraci na putu do uspjeha.
Zato kada želiš pomoći, zastani i pokušaj razumjeti. Možda imate različite potrebe. Ako druga strana to želi, možeš podijeliti svoje iskustvo i biti tu kad zatreba. To vrijedi za djecu, partnere, kolege i klijente. Dajemo krila – ali i sigurno mjesto za povratak.
Različite želje – ista povezanost
Prije nekoliko mjeseci, razgovarala sam s kćeri, tada četverogodišnjakinjom. Pričala mi je o svojoj najboljoj prijateljici i rekla: „Mama, ja volim škakljanje, a ona ne voli. Njoj to smeta. Ona mora voljeti škakljanje jer smo prijateljice.”
Zastale smo. Razmišljale naglas, svaka sa svojim iskustvom, i došle do zaključka: Prijateljice ne moraju voljeti iste stvari da bi bile najbolje prijateljice. Važno je da se razumiju, da budu jedna drugoj podrška, da se poštuju i grade povezanost – unatoč razlikama. Isto vrijedi i za nas odrasle.
Nisu svi naši ciljevi i želje isti, ali možemo izgraditi odnos temeljen na poštovanju razlika, ne na pokušaju da ih izbrišemo.
Bliskost ne nastaje u sličnostima, nego u prihvaćanju
Upravo u tom prostoru – gdje ne forsiramo da netko osjeća, misli i želi isto što i mi, već gdje si dopuštamo biti različiti i ipak ostati povezani – događa se prava bliskost.
Kad prestanemo „znati što je najbolje za druge” i umjesto toga počnemo slušati, pitati i stvarno čuti, otvaramo vrata odnosima koji su slobodniji, zdraviji i – iskreniji.
Ponekad je dovoljno samo reći:
Ne moramo se slagati da bismo se voljeli. Ne moramo biti isti da bismo bili tu jedno za drugo. I tada prestajemo lomiti sebe da bismo bili „dovoljni”.
Tada počinjemo graditi odnose u kojima obje strane rastu – na svoj način, u svom ritmu, ali zajedno.
Povezano: Znate li slušati? Izbrusite ovu vještinu uz 5 primjera za svaku priliku
Autorica: Martina Janžek Golub
