U jednoj starijoj vrtićkoj skupini našeg vrtića svi su predškolci bili zaokupljeni rješavanjem radnih listova, raznih zadataka, ispunjavanjem crtančice, dok ih nisam okupio s ciljem da uđem u njihov svijet.
Svi su radoznalo očekivali moje pitanje, no kad su vidjeli da me zanima kako izgleda rastava braka iz dječje perspektive, dobio sam tužna lica i poneki pogled ispod oka. Svi su redom govorili o tome koliko je djeci teško u situacijama kada se mame i tate svađaju, kada ne znaju da li žele živjeti zajedno ili ne, kada im je teško jedno drugome reći oprosti, kada su se „do jučer“ voljeli, a sada spavaju u odvojenim sobama, kada svaki od roditelja „vuče“ dijete na svoje stranu. Jednoglasno su ponudili rješenje kako spasiti dijete iz te situacije – usvojit ćemo ga/ju u našu skupinu i svaki dan će živjeti kod nekog od nas.
Kao što možemo naslutiti iz izjava djece, razvod je jedna od najintenzivnijih stresnih situacija za dijete, ono se osjeća krivim, osjeća tugu. Istraživanja pokazuju da je razvod drugi najpotresniji događaj u djetetovom životu, odmah nakon smrti roditelja. U Hrvatskoj se svake godine razvede oko 4000 brakova u kojima su rođena djeca, te više od 90% te djece ostaje živjeti s majkom (Bujišić, 2005). Ako pogledamo samo unazad pedesetak godina, 3 puta se povećala stopa razvedenih brakova (Tuđa-Družinec, 2012).
Razvojem instituta mirnog rješavanja obiteljskih sporova u hrvatskom pravnom sustavu pokušalo se, kroz institut posredovanja prema Obiteljskom zakonu iz 2003. i obveznog savjetovanja, te obiteljsku medijaciju prema Ob. zakonu iz 2014., na neki način pomoći obiteljima da iznađu i prebrode probleme koje imaju (Poretti, 2015). To se ponekad čini težim putem od same rastave, no ovim načinom se pokušalo sačuvati obitelj na okupu kao temeljnu jedinicu društva. Zašto kažem težim putem? Zato što rješavanje problema zahtjeva potpuni angažman i predanost oba roditelja. U toj borbi za očuvanje obitelji svaki od roditelja neminovno će morati podnijeti neki oblik „žrtve“. Oboje moraju pustiti na stranu neke manje bitne stvari i dati sve od sebe da njihov brak i bračno zajedništvo profunkcionira, da zaborave iluziju da su oni središte svemira i nauče vidjeti jedno drugo kao ravnopravne partnere, u dobru i u zlu. Kad se dvije osobe odreknu svojeg središnjeg položaja događa se nešto neočekivano – njihova veza postaje središte (Hendrix, 2003). Naravno, neće sve ići glatko, kao što se neki problemi nisu niti dogodili preko noći, nego su se nakupljali određeno vrijeme. Pomirbeni proces prvenstveno zahtjeva jako puno praštanja (i zaboravljanja), ljubavi, razumijevanja, iskrenosti i rada na sebi. Jedina osoba koja uistinu možemo promijeniti smo mi sami. U svemu tome će vam pomoći i djeca, jer na njima će te vidjeti prve pozitivne znakove svoje bračne rehabilitacije.
Jedan od prijedloga nadopune Obiteljskog zakona je predbračno savjetovanje, u kojem bi zaručnici slušali o pravnim posljedicama zasnivanja braka, pravima i obvezama bračnih drugova, s naglaskom na roditeljska prava i odgovornosti, načela uređenja zajedničke roditeljske skrbi, zajamčena prava djece i imovinskopravne odnose.
Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja. Oni bez obzira na zajednički suživot ili ne, ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu osim u slučajevima propisanim zakonom (Ob. zakon čl. 99; st.1). U tim slučajevima zakon zaključuje da je jedan roditelj umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi ili lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb (Škrlec, 2013). Samim tim se kao najbolje rješenje čini podijeljeno skrbništvo. Kroz njega dijete lakše ostvaruje kontakt s oba roditelja, roditelji su međusobno prijateljski raspoloženi što stvara pozitivno ozračje za odrastanje, te se dijete uči ravnopravnosti uloga kod oba spola (Jusufbegović, 2016). Pokazalo se također kako se sukobi među roditeljima smanjuju u slučaju podijeljene roditeljske skrbi, jer niti jednome roditelju ne prijeti gubitak važnog odnosa s djetetom. U svim mjerama prilagodbe na svakodnevni život djeca u ovakvom načinu skrbi pokazuju bolje rezultate, negoli u slučajevima samostalnog skrbništva, te pokazuju manje emocionalnih teškoća i poremećaja u ponašanju. Cilj ovakvog modela je odvratiti roditelje od iscrpljujuće sudske bitke oko skrbništva nad djecom, te ih motivirati na razvoj zajedničkih i suradničkih planova u odgoju djece. No svega se 2-3% roditelja odlučuje na ovakav model, prema podacima Državnog zavoda za statistiku.
Zašto je tome tako?
Jedan od mogućih razloga je da manjem broju bračnih partnera u isto vrijeme sazrije ideja o razvodu kao jedinoj mogućoj opciji. Najčešće jedan od supružnika donese odluku, a nakon toga onaj drugi tek počinje imati emocionalnu oluju u kojoj su razni osjećaji isprepleteni, te se počinje hvatati u koštac s problemom ostavljenosti. I upravo tu se događa da onaj „ostavljeni“ bračni drug, što iz povrijeđenosti što iz osjećaja napuštenosti počinje na najrazličitije načine usporavati ili otežavati razvod, što je pokazatelj da osoba tada ne razlikuje partnersku od roditeljske uloge (Tuđa-Družinec, 2012).
Ono što se u idućim danima, mjesecima, ponekad godinama događa je sindrom zlonamjernog roditelja. Tu se zapravo radi o tome da roditelji svoj razvod pretvore u dugotrajni „rat“, u kojem se ne biraju sredstva, pa djeca često puta služe kao sredstvo obračuna i ucjene. Otežavaju komunikaciju djeteta s drugim roditeljem, iznose mnogobrojne netočne informacije, optužuju drugog roditelja i ruše pozitivnu sliku koju dijete ima o tom roditelju. U takvoj napetoj atmosferi dolazi često do situacije kada jedan roditelj raspravlja s djetetom o bilo čemu, a drugi roditelj u svemu „kontrira“ prvom, želeći kako kaže „zaštititi“ dijete, a ustvari želi se što više dodvoriti djetetu. U takvim situacijama dijete smatra da uvijek pobjeđuje, jer uvijek ima zaštitu u barem jednom od roditelja. No takva djeca često nemaju povjerenja u sebe, niti u roditelje. Takvi roditelji više nisu vođeni najboljim interesom svoga djeteta već osobnom boli i nemogućnošću nošenja sa završetkom partnerskog odnosa.
Tijekom razdvajanja i neposredno nakon njega roditelji su skloni vlastite osjećaje prenositi na djecu čega su često nesvjesni. Neminovno, ovakva situacija dodatno zbunjuje dijete jer promatra mijenjanje odnosa dvaju osoba koje voli i koji njega/nju vole. Emocionalna napetost koja je sadržana u postupku razvoda u znatnoj je mjeri povezana s neosjetljivošću na potrebe djece. Istraživanja govore o tome da djeci ponekad razvod sam po sebi nije toliko štetan, koliko su svađe i prepucavanje roditelja preko njihovih leđa, te uskraćivanje prava djetetu na ljubav drugog roditelja (Jakić, 2016). Roditeljska manipulacija može ići u takve krajnosti da dijete razvije brojne psihosomatske reakcije kad je u blizini drugog roditelja, a kada dijete dođe u središte roditeljskog konflikta najčešće razvija karakter nesigurne privrženosti. Bitno je imati na umu da razvodom braka onaj drugi roditelj ne postaje djetetov neprijatelj.
Što je odnos djeteta i oba roditelja nakon razvoda kvalitetniji, to će djeca imati više uspjeha u svladavanju negativnih posljedica razvoda. Da bi se krenulo u tom smjeru, to zahtjeva aktivan angažman oba roditelja oko djeteta. Poseban naglasak stavljam na očeve koji znaju biti pasivni oko svojih prava na viđanje djeteta, usmjereni na svoje potrebe poput ostvarivanja nove veze ili smanjivanja usamljenosti kroz izlaske s prijateljima, sportske ili zabavne aktivnosti i sl.
Odgovornost i obveze roditeljske uloge nisu niti malo jednostavne, one ponekad od svakog roditelja zahtijevaju odricanje od nekih vlastitih povlastica, kako bi u konačnici zajedno odabrali što je za dijete najbolje.
Važno je ne zaboraviti da čak i u slučaju razvoda, supružnici ne prestaju biti roditelji djeci, to je nešto od čega se nitko ne bi trebao htjeti razvesti.
