Ako volontiraš to ne znači da ćeš ići u raj, već znači da si sretan kao u raju :o)
Do savršenstva smo razvili kulturu kukanja kako ništa ne valja i hejtanja svega što je imalo drugačije od onoga što smatramo „najidealnijim“. Što je zapravo idealno? Što je ispravno?
U svijetu svakodnevno slušamo o raznim nevoljama, siromašnim obiteljima, odbačenima koji žive na rubu… i pitamo se zašto je to tako?
Kukavice smo, zato je tako!
Bojimo se da ne ugrozimo sebe i svoju komociju ukoliko bismo si uskratili koju kavu ili čokoladu. Bojimo se da ćemo biti jako umorni ako bismo si uskratili koji sat sna ili odmora kako bismo to vrijeme darovali drugome. Bojimo se što će netko reći ako nas vidi da negdje nešto radimo/pomažemo i što će misliti o nama. Bojimo se neuspjeha, a nismo ni pokušali. Bojimo se da ono što možemo dati/napraviti je malo, a zaboravljamo da je samo ništa premalo.
Ponekad razmišljam da jedini razlog zašto imamo dva uha je kako bismo negativna ograničenja koja nam drugi nameću svojim predrasudama i strahovima, mogli profiltrirati kroz glavu i pustiti da izađu na drugu stranu van kako se ne bismo zarazili. Nemojmo si dozvoliti zaplašiti se strahom i ograničenjem „što ako!?“ jer upravo taj “što ako!?” može napraviti velike probleme da cijeli život neće biti dovoljan za oporavak, a reprize nema i jedino što imamo je ovo vrijeme sada.
Čini se kako ovaj svijet voli samo velike stvari i kako nikad ne možeš zadovoljiti apetite ovog velikog svijeta i to je istina jer ne možeš ih zadovoljiti! Sve dok budeš pokušavao svima ugoditi i sve dok budeš brinuo tko će što misliti ili tko će što reći, bit ćeš jaaako nesretan. Svijet čine mali ljudi i svatko je svijet za sebe jer svi smo različiti i zato poštuj te različitosti i nauči se veseliti tuđoj sreći i dobru koje netko drugi učini!
Ne zaboravimo da kada nešto radimo, uvijek će se naći netko tko će dati sve od sebe da se uključi i pomogne kako bi to bilo još bolje, a uvijek će se naći i netko tko će dati sve od sebe kako bi pokazao koliko je to loše i pokušat će omalovažiti cijeli trud i rad.
U tim trenucima treba se sjetiti važne činjenice, a to je da onaj tko ne zna bolje – taj će uvijek samo kritizirati dok onaj koji zna bolje, taj će dati sve od sebe kako bi i napravio da bude bolje!
Obično bih šutjela o bilo kakvoj aktivnosti u koju sam volonterski uključena iz razloga kako ne bi ispalo da se hvalim, ali nakon nekog vremena shvatila sam da to nije hvalisanje. Shvatila sam da sam zapravo opterećena strahom tko će što misliti, odnosno, hoće li netko misliti nešto loše. O dobru treba govoriti! Ne smijemo dozvoliti da nas obeshrabri nečija glasna mržnja i osuđivanje ako znamo da je to što činimo ispravno i da je nekome na pomoć. Svatko radi ono u čemu je najbolji, tako i oni koji stalno mrmljaju protiv svega, čine to zato jer znaju da im dobro ide :o)
Umjesto da trošimo vrijeme kako bismo onima koji stalno kukaju o problemima dokazali da probleme možemo riješiti, radije to vrijeme uložimo u suradnju s onima koji su koncentrirani na traženje rješenja za probleme na koje nailaze.
Ovih dana na sve strane pršte pozivi kako je ovo vrijeme godine pravo vrijeme za dobra djela i željela bih reći da se s tim ne slažem jer svaki dan je pravo vrijeme za dobra djela i zapravo jedino vrijeme za bilo kakvo djelo! Sve drugo je zavaravanje&opravdavanje zbog onoga što ne činimo, a znamo da bismo mogli. Međutim, neka nam ovo „idealno vrijeme“ za dobra djela bude poticaj da u istom ritmu nastavimo u ostale dane u godini…ne samo uoči Božića.
Odlučni budimo u namjeri da postanemo što bolji i ne propustimo ni jednu priliku napraviti ono što je ispravno jer to je jedini način da ovaj komadić svijeta u kojem živimo postane što ljepši onima koji su pored nas.
Danas je Međunarodni dan volontera i sretna sam što oko mene ima puno veselih volontera koji nemaju ni viška vremena, niti viška novaca, a ni čarobni štapić pomoću kojeg čine čudesa, već su svjesni svega što imaju i svega što nemaju, kao i svega što znaju i ne znaju, ali su odlučni u namjeri da daju najbolje od sebe i pomognu tamo gdje je pomoć potrebna!
Svijet bi bio zaista ljepše mjesto kada bismo više razmišljali o svojim djelima i zato nemojmo se zamarati time što je netko učinio ili nije učinio, a možda je trebao… već razmišljajmo što svatko od nas može učiniti. Nemojmo željeti biti bolji od drugih, već više svoji i bolji danas nego što smo to bili jučer.
Pitanje je u što ulažemo svoje vrijeme jer upravo to vrijeme je naš život. Sve što činimo i što plaćamo, plaćamo upravo svojim vremenom. Kupimo li pola kruha ili umjetne nokte, nismo to platili novcima već vremenom. Upravo to vrijeme koje volonteri nesebično daju kako bi pomogli nešto okrenuti na dobro, ima neprocjenjivu vrijednost i ničime se ne može platiti.
Razni su načini kako&gdje možemo volontirati, svatko će se u nečemu prepoznati jer nismo svi pozvani na isto, ali svatko od nas pozvan je dati najbolje od sebe!
