2008. godine Ivančica Matuša doživjela je strašan moždani udar koji ju je prikovao uz krevet. Potpuno zdrav i priseban um zaključan je u nepokretnom tijelu na kojem je mogla pokretati samo oči i očne kapke.
Ivančica je žena neizmjerne snage, izvor motivacije i pozitivne energije, inspiracija je mnogima.
Što se događalo u trenucima nakon moždanog udara?
Ivančica Matuša: Pa, u onim prvim trenucima zapravo nisam ni mogla biti svjesna što mi se zapravo dogodilo. Iako su sve kognitivne funkcije mog mozga ostale očuvane, dogodio mi se ipak žestoki udar koji je nakratko isključio struju i u mojoj glavi! Sigurno da je za mene bio grozan osjećaj da su odjednom pokidani svi končići koje sam držala u svojim rukama i koji su me povezivali sa svijetom oko mene! Onda su se javile mnoge zbrčkane, meni do tada uglavnom nepoznate emocije, većinom depresivne. I to je potrajalo neko vrijeme, a ja indiferentna prema svemu što se događalo oko mene. Bilo mi je svejedno kako me „njeguju“ (ta riječ zvuči mi vrlo tragikomično s današnje pozicije). Više odjednom nisi svoga tijela gospodar!
„…Kako netko može biti zaključan?
Gdje? U sobi, kuhinji, podrumu… U to sam vrijeme sigurno bila zaključana
u podrumu, struje nije bilo, a Sunčeve svjetlosti niotkud. To moje stanje bilo
je rijetko, vrlo rijetko i ozbiljno, dogodila se nepogoda razorne snage, pa su
šanse za neki oporavak bile ravne nuli. THE END…“ (Iz Ivančicine knjige “Zaključana”)
Tijelo je bilo nepokretno, govoriti nije mogla. Terapije su polako počele donositi rezultate, doktori njen oporavak nazivaju čudom. Ivančica je žudjela za komunikacijom koju nije mogla ostvariti jer treptaji kapcima imaju premalo kombinacija da bi rekla sve što je htjela. Tada se desio preokret.
U ruke vam je došao Laptop, otvorilo se more mogućnosti koje ste spremno prihvatili i iskoristili. Opišite nam to obilje sreće!
Ivančica Matuša: Doktori na Sv. Duhu nikada nisu odustali od mene, naprotiv pružili su mi sve tada dostupno, i više od toga. Moj dr. Budinčević, svaki put kad sam na kontrolnom pregledu, iznova požali što tada, kad su meni mogle pomoći, nisu bile dostupne današnje metode liječenja! Krivi tajming! 🙂 Problemi su se stvorili kad sam takva, sva nikakva, trebala doći na rehabilitaciju! Eto, došla sam! Tu, uz moj oporavak, počinje i moja borba za samo moje JA! Borba je to vrlo mukotrpna, iscrpljujuća i dugotrajna, zapravo ne prestaje ni danas, samo sam ljestvicu podigla puno više! Ujedno je to i vrlo slatka i motivirajuća borba i svaka pobjeda donosi mi neopisivo obilje radosti i zadovoljstva!
Koliko se tek rečenica skrilo u mojim napaćenim, a ipak iskričavim očima, ja ih nisam mogla izreći, a nitko ih nije znao iščitati iz mojih očiju! Možete samo zamisliti to obilje sreće u meni kad sam dobila mogućnost tu silinu misli, osjećaja uobličiti u rečenice koje je sada svatko mogao pročitati!… Ako ga je zanimalo što sam imala za reći! 😉
„…Dobila sam mogućnost polagano, pipkajući
slova kao što slijepac bijelim štapom istražuje svijet oko sebe, iznijeti mnoštvo
svojih misli, osjećaja, nadanja, primiti ih od drugih i osjetiti se jednakovrijednim
članom društva jer, iako ne raspolažem svojim tijelom, mogu upravljati
bogatstvom u svojoj glavi…
…Bojala sam se ulaziti u neka preteška osjećajna dopisivanja, bilo bi to
previše emocionalnog uzbuđenja za mene. Još i sad je tako!
S golemim sam uzbuđenjem i nestrpljenjem očekivala svaki odgovor.
Ponekad mi se iz dubine duše oteo nekontrolirani i nesavladiv vrisak te osmijeh
sreće ili plač. Suze bi natapale tipkovnicu. Suze radosnice, naravno, jer loše
vijesti mi nitko nije slao…“ (Iz Ivančicine knjige “Zaključana”)
Unatoč svemu, na njezinom licu je uvijek vedar osmjeh. Nije se predala. Izborila se za električna kolica što joj je omogućilo veću mobilnost, za komunikaciju koristi laptop. Za prepreke koje je ograničavaju nalazi rješenja.
Vi ste izuzetno snažna žena. Odakle to obilje snage, što Vas pokreće?
Ivančica Matuša: Ja sam inače vrlo vrckava, borbena , vesela osoba… Te moje osobine puno su mi pomogle da postanem ono što sam danas to što ne odustajem kad naiđem na prepreke koje me ograničavaju, nego uvijek nađem neki način da ih „preskočim“!
Pokreće me moj vedar duh, pokreće me punina i radost duše, mir u duši… Sve te blagoslove dobila sam tek kad sam se približila Bogu! A ne biste vjerovali koliko je onih oko mene koji radije vide suze u mojim očima, jer tada su oni „jači“. Hvala Bogu na onim drugačijima, odmah ih prepoznam i nastojim biti okružena samo pozitivom! Obilje pozitivne energije unutar i oko mene – to je ono što pokreće!
Napisali ste knjigu „Zaključana“. Recite nam nešto o knjizi.
Ivančica Matuša: O mojoj Zaključanoj najbolje bi bilo da čitatelji prosude sami, što im ona doista znači. Reakcije ljudi koji su je pročitali doista su samo pozitivne. Ljudima koji nisu u problemima služi kao upozorenje što se može dogoditi bilo kome od nas, a mnogi imaju nekog u patnji kojemu knjiga služi kao ohrabrenje. Počela sam pisati iz čisto svoje potrebe da stavim na papir sve ono što je ostalo zarobljeno u meni, a nisam mogla ničim pokazati, pogotovo ne izreći. Iz tog pisanja rodila se „Zaključana“. Osim što nosi snažnu poruku, povezala je sve nas koji smo sudjelovali u njenom nastajanju. Već je samim tim postigla svoju svrhu!
Ivančica je bila zaposlena žena, majka i supruga. Družila se s prijateljima, voljela ples, kazalište, kino… Odjednom se sve promijenilo. Sve ono što je bila prije moždanog udara, pretočila je u snagu za novi način života koji ima svoja ograničenja, ali je sretan i ispunjen jer ona ne dopuštate da bude drugačije.
Možete biti i jeste primjer svima nama. Što biste poručili ljudima koji su umorni od svojih borbi u životu?
Ivančica Matuša: Sigurno da se nije lako suočiti sa situacijom kad te život u jednom trenutku razbije u sitne komadiće, nije se lako nositi ni sa svim borbama koje vodimo kroz život. Najgore što možemo učiniti je odustati – od borbe, od sebe!
Svatko u sebi, u trenutku najveće patnje, najžešće borbe, mora pronaći snagu, naći nešto što će ga tjerati dalje želi li uspjeti, preživjeti. Prvo prihvatiti ono što mu se trenutno događa, onda krenuti u borbu. Jednostavno to izgleda ovako napisano u dvije rečenice, ali nije. Vjerujte mi. Treba vremena i upornosti, treba biti ustrajan i svakako poraditi na jačanju duha – na bilo koji način.
Isto tako, važno je naučiti igrati „izbaci uljeza“. Zanimljiva igrica kojom ćete naučiti očistiti svoj životni prostor od svih onih „gutača“ vaše energije. Znat ćete prepoznati sve negativne ljude u vašem životu, isto takve situacije… okružiti se čistom pozitivom. A i smijeh je lijek, jel’ tako?… Obilje smijeha! 🙂
Što je za Vas obilje?
Ivančica Matuša: Za sebe mogu reći da sam stvarno primila silno obilje, unatoč svemu što sam kao izgubila! Ne, nisam dobila zgoditak na lotu…još! Haha… Nemam milijune na računu!
Imam svog sina, krug mojih dobrih prijatelja koji su uvijek prisutni, puno divnih ljudi koji su ušli u moj život, s razlogom. Veselim se divnom plavom nebu. Uživam u sunčevim zrakama koje mi miluju lice dok zatvorenih očiju slušam tišinu. Uživam u svem obilju koje smo dobili na dar potpuno besplatno, a na koje ne obratimo pozornost u jurnjavi kroz život. Uživam u tom obilju koje sam i ja uzimala zdravo za gotovo!
Najzadovoljnija sam ipak obiljem u sebi. Dobila sam jednu novu radost, rekla bih djetinju razdraganost, dobila sam mir u srcu, u duši, jednu pronicljivost, mudrost, dobila sam opet SEBE na dar!
Foto: Ivančica Matuša, vlastita arhiva
Pripremila: Marijana Glavaš
