Znate ono, kada nešto jednostavno znate, ali se bojite pogledati istini u oči. No, revolucija u želucu nije mi dala mogućnost da okrenem glavu na drugu stranu. Bojala sam se uvjeriti se, iako sam osjećala da me moj partner prevario, što se pokazalo kao istinito.
Kako mi je mogao to napraviti? Kako me mogao tako povrijediti?
Odmah sam s prijateljicom podijelila muku. Njeno slaganje sa mnom, da je moj muškarac kriv jer mi je napravio jednu od najgorih stvari koje se mogu desiti u vezi, značilo mi je puno.
Kako sam bila jako tužna predložila mi je klasični „recept” za bježanje od boli; tablete za smirenje ili čašicu žeštice.
Kada sam prespavala prvi šok, uslijedio je drugi. Ako me prevario jednom, prevariti će me opet! Zašto mi je to uradio? Mogao mi je reći, ako mu nešto smeta.
Ali, koji je moj dio odgovornosti za prevaru? Kada sam to pomislila, osjetila sam olakšanje. Na ideju da ispitam sebe; što sam (ni)sam radila u vezi, imala sam osjećaj da ne sjedim ucviljeno.
Sve dok krivim isključivo partnera imam dojam da sam bespomoćna, da ništa ne mogu promijeniti i da mi samo jadanje prijateljici može olakšati težinu, privremeno.
Rekla sam sama sebi: “Ok, desilo mi se bolno iskustvo, partner me prevario. Što mogu naučiti iz tog događaja? Koji je moj dio odgovornosti? Jesam li zanemarivala njegove želje i potrebe? Jesam li bila emocionalno zatvorena i tako ga odbijala od sebe? Jesam li nesigurna pa ga optužujem i krivim za sve što mi smeta?” Što sam više mogućnosti nabrajala osjećala sam se bolje.
Znači nisam bespomoćna jadnica, već imam izbor. Mogu rasti kao osoba; osvijestiti što trebam mijenjati kod sebe, otvoreno razgovarati i riješiti problem s partnerom (bez okrivljavanja i svađanja), iscijeliti srce od nemilog događaja, razumjeti njega i sebe pa će i naš odnos opet biti kao nekada. I bolji!
