Kako se dijete igra i zašto?
Dijete u predškolskoj dobi uči OPONAŠANJEM svega što se događa u njegovoj okolini. Svaka odrasla osoba djetetu je UZOR.
Zbog toga se u vrtiću ili u društvu predškolskog djeteta uvijek rade neke smislene životne radnje npr. umjetničke aktivnosti (savijanje papira-origami, sviranje, slikanje, oblikovanje prirodnog voska, lutkarske predstave, bajke u pokretu), ručni rad ili kućanski poslovi, sadi se i njeguje cvijeće i sl.
Sve što se radi, radi se predano, svjesno da je odrasla osoba istinski uzor za oponašanje. Ona, ta odrasla osoba, unaprijed planira i priprema svoj rad da bi mogla biti dobar uzor.
Da bi dijete moglo oponašajući učiti, rad odrasle osobe mora biti pregledan. Danas sve više stvari funkcionira automatski: škljocne prekidač – uključi se svjetlo, stisne se gumb – pokrene se stroj za pranje posuđa ili rublja, itd. Time se izgube čitavi pregledni procesi. Dijete se tako ne može povezati s radnjom i ne dolazi u zdrav odnos spram života i rada, dijete dobiva nesvjesno dojam da sve ide automatski i bez napora. Tako se dijete razvija u apatičnog, nezainteresiranog čovjeka, koji će kao odrasli u svom kasnijem životu teško razviti životnu radost i raditi s veseljem. Samo doživljaj cijelog procesa, pra-radnji, pra-poslova, tvore podlogu kasnijeg logičkog mišljenja.
Djeca, koja dobiju tisuću pokazanih stvari, postaju „konzumenti“, tj. ta djeca od odraslih zahtijevaju uvijek nove „poticaje“, a sama postaju pasivna i unutarnje otupjela.
Dijete postaje stvaralačko pomoću uputa o kreativnoj vođenoj igri. Igre u vrtu, na livadi ili negdje na otvorenom su uglavnom slobodne igre, odnosno igre u kojima samo dijete kreira tijek i ideju igre.
No, danas je djeci sve teže osmisliti igru jer su sve više zabavljena na način da pasivno promatraju i kroz takvo promatranje zapravo budu zabavljena, a to je uglavnom pred medijem ili uz odraslu osobu koja donosi ideju i način realizacije, a dijete je samo sudionik igre.
Zaboravljene igre nude djetetu, a i svim sudionicima u takvim igrama, višestruku zabavu kroz koju je dijete potpuno aktivno, djelatno, upošljavajući sva osjetila kroz gotovo sve oblike kretanja.
Igre koje volimo i igramo u našem Waldorfskom dječjem vrtiću Neven su:
- Hodanje na štulama
- Nabacivanje potkove na stupić
- Tjeranje velikog metalnog koluta
- Gumi gumi
Sve te igre nemaju natjecateljski duh, već su samo zabava, a učenje se događa spontano i nesvjesno. Tim igrama dijete razvija spretnost, brzinu, koordinaciju pokreta, razvija ravnotežu, mišljenje, razvija sva svoja osjetila i ono što je najvažnije, dijete se zabavlja bez osjećaja da treba zadovoljiti očekivanja, a pravila igre se spontano slijede jer upravo ona omogućuju tijek igre. Dijete je aktivno, djelatno u svim razvojnim aspektima i naravno to izaziva sreću i potpuno ispunjenje.
Autorica: Diana Mehremić Prišuta
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj
