Panični napadaj intenzivno je neugodno iskustvo, kako na psihičkoj, tako i na tjelesnoj razini.

Panični napadaj možete kontrolirati

Osim izrazite tjelesne pobuđenosti (lupanje srca, teškoće disanja, znojenje, omaglica, drhtanje, slabost u nogama ili cijelom tijelu), najčešće je praćen osjećajem ili bolje rečeno strahom od bliske smrti ili ludila. Iako se ne zna točan podatak koliko ljudi boluje od paničnog poremećaja, procjene su da svaki četvrti čovjek ima problem iz skupine tjeskobnih poremećaja, pri čemu je najzastupljeniji panični napadaj. Isto tako, procjenjuje se da od pojave smetnji do trenutka kada se osoba obrati za pomoć prođe više mjeseci, a i do par godina.

Prvi susret sa psihijatrom

Kod prvog dolaska u ordinaciju većina ljudi pokazuje nelagodu, više manje izražen osjećaj srama kao da je to što im se događa dokaz njihove slabosti. Neki čak to i kažu… “Mislio/la sam da to mogu sam/a… Eto  dokle sam se doveo/la…“

I to je prva zabluda. Tjeskoba (anksioznost) je sastavni dio života, jedna od njezinih uloga je da pobudi tijelo pri doživljaju opasnosti. Od pamtivijeka nam je urođena reakcija na opasnost na principu borba ili bijeg, a za obje reakcije potreban je brz, eksplozivan odgovor tijela. Zapravo, tjeskoba predstavlja alarm na (vanjsku) opasnost koji pobuđuje tijelo da reagira borbom ili bijegom. No, problem nastaje kada nema realne opasnosti. Kada se „iz čista mira“, kako se najčešće čuje, npr. na kavi s prijateljima, za vrijeme gledanja filma, popodnevnog odmora… ubrzaju otkucaji srca, pojavi pritisak u grudima, nedostatak zraka, nemir u tijelu i potreba da se pobjegne. Od čega?

Doživljaj opasnosti je stvaran, no opasnost nije

Zapravo, doživljaj opasnosti je stvaran, no opasnost nije. Te takozvane LAŽNE UZBUNE uzrokovane su  našim vlastitim mislima koje najčešće počinju sa „Što ako…“. Možemo ih nazvati i brigama… i karakteristično, vrte se negdje u pozadini naših razmišljanja dok pijemo kavu s prijateljima, gledamo film… Jer nakon prvog napadaja panike, koji je uistinu izuzetno neugodno i impresivno iskustvo, čovjek sve više osluškuje svoje tijelo – najčešće otkucaje srca, disanje, količinu nemira u tijelu. Ma što god radio, velik dio pažnje usmjeren je na tijelo i osluškivanje.

Svaka senzacija za koju isti čas nema prihvatljivog objašnjenja bude doživljena kao opasna. Diže se tjeskoba (alarm), tijelo se pobuđuje što je prirodna reakcija na opasnost. Osluškivanjem se „uhvati“ promjena, a  misao  tipa „nešto stvarno nije u redu“ izazove novi val tjeskobe koja još jače pobudi tijelo. Rezultat toga je još jače lupanje srca, ubrzanije disanje, veći nemir… i tako u krug.

No dobra je vijest, da napadaji panike ne traju dugo, da ih organizam sam „gasi“ unutar pola sata ili najduže par sati, ovisno o intenzitetu samog napadaja.

Liječenje

Većina ljudi nerado se odlučuje za medikamentoznu terapiju, dakle za uzimanje lijekova. Često misle da im je to jedina opcija. No, lijekovi su samo jedna od mogućnosti. Istraživanja pokazuju da je psihoterapijski pristup, posebno CBT (kognitivno bihevioralne tehnike) vrlo učinkovit u rješavanju velike grupe tjeskobnih poremećaja u koje spada i panični poremećaj. Lijekovi su dobrodošla pomoć ukoliko samo stanje traje duže vrijeme ili su napadaji učestaliji. Od lijekova obično se prepisuju antidepresivi. Sam naziv može ponekad stvoriti zbrku. Ljudi se pitaju čemu antidepresivi kad nisam depresivan/a, ili sam sada i depresivan/a?

Za razliku od lijekova iz grupe anksiolitika koji su dizajnirani tako da se uzimaju po potrebi, dakle, djeluju brzo i postižu puni učinak unutar desetak minuta do pola sata, ali im je djelovanje kratko, svega par sati, antidepresivi reguliraju tjeskobu na sasvim drugi način. Treba im dva do tri tjedna da počnu djelovati, no onda djeluju u kontinuitetu. No, preporuka je da se u terapiji paničnog poremećaja uzimaju minimalno šest mjeseci, poželjno, godinu dana. Za razliku od antidepresiva, kod duže upotrebe anksiolitika može doći do razvoja psihičke ili fizičke ovisnosti.

Zapravo, izbor oblika liječenja ovisi, osim o kliničkoj slici i o motivaciji i sklonosti same osobe. Netko će se odlučiti za psihoterapijski pristup, netko samo za lijekove, netko pak za kombinaciju psihoterapije i lijekova po potrebi. Čak i kod  izbora psihoterapijske tehnike treba se voditi računa, osim o učinkovitosti za pojedini problem, i o sklonostima odnosno, osobnosti klijenta.

Vrijedi znati – panični napadaj nije opasan

Obično, nakon prvog napadaja ljudi potraže hitnu medicinsku pomoć. Nakon obrade najčešće čuju rečenicu „nije vam ništa“. Tu istu rečenicu često čuju i od svojih bližnjih ako se panične atake ponavljaju. No svi oni zaborave reći „nije to ništa OPASNO“. Jer uistinu i nije. No čuti, nije ti ništa, dok sve u tijelu titra i buči, samo pojačava osjećaj gubitka kontrole, osjećaj da će poludjeti. Napadaji panike izuzetno su neugodni i iscrpljujući no nisu opasni!

Kao što se ubrzanjem rada srca mijenja i disanje (postaje brže i pliće) tako se ritmičnim, mirnim disanjem može postupno smiriti lupanje srca, dakle utjecati na pobuđenost tijela i sam napadaj panike.

Ne osluškujte svoje tijelo 24/7! Kada se uhvatite da provjeravate otkucaje, disanje, mišićnu napetost, preusmjerite pažnju na nešto u svijetu oko sebe. Ponovite si da to stanje nije opasno i usmjerite se na razgovor koji se vodi, film koji gledate, promatrajte prolaznike, prirodu oko sebe…

Ako krene „lažna uzbuna“ probajte uhvatiti misao koja vam je proletjela kroz glavu. Te tzv. negativne automatske misli, često samo prolete i naprave nered. Često počinju sa Što ako… i začas se zavrtite u krug koji rezultira napadajem tjeskobe ili napadajem panike.

Napadaji panike nisu znak slabosti, za njih niste krivi ništa više  negoli za bilo koji drugi tjelesni poremećaj ili bolest.  No, kao i za bilo koji drugi tjelesni problem, odgovorni ste što ćete vezano uz to poduzeti.

Autorica: Mr. sc. Tamara Tić Bačić, dr. med.
Preneseno iz časopisa Zdravlje na kvadrat